Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Sve teče …

Ustajem ujutro. Nekada ranije, nekad kasnije. U većini slučajeva kasnije. Redovito imam oblačiće iznad glave i u njima znakove koji u stripovima označavaju negodovanje i psovke kada shvatim koliko je sati. Tijekom zime se smrzavam, ljeti umirem od vrućine.

I tako obično prvo buđenje nedjeljom nastupa oko 09h, međutim, svi ostali dijelovi tijela, poglavito želudac, uspijeva ponovo umrtviti svijest i produžiti san do 10, 11, pa ako ima sreće i do 12h, kada dehidracija obično doseže vrhunac i uključe se ostali nagoni za samoodržanjem koji nas vuku dalje.

Subota je bila burna, nigdje se svijet više ne opušta nego kao kod nas. A kod nas sve se umrtvi u 23:30. bar noćni život. Šta onda bude? Eh, tada se svi zatvaraju u svoje torove i nastavljaju dočekivanje sabaha sa šejtanima. Ili idu po okolnim mjestima gonit i lomit do sitnih sati. Kažu da je bolje a i svako te ne vidi jer Visoko je mahala, velika. Bar takav kompleks je dala čaršija sebi. Vještački kao i svaki što jeste.

Ulice postanu puste. Ljudi nestaju a domaće životinje preuzimaju glavne uloge. Ono što ostane insana i ono se pohajvani. To je taj neki virus. Znam da nije od krastavica. 100%.

Ali helem, kada mozak i tijelo postanu svjesni koliko je sati te da je još nedjelja i kako je ubijeno još jednom pola dana u krevetu i nekoj drugoj dimenziji i irealnom filmu prožetom kroz san ( iako se nikada ne sjećam što sam sanjao) slijedi organizovanje ostatka dana.

Organizacija je jednostavna; nazoveš Zgembu, glavnog i odgovornog za sve vidove druženja i on ti odmah saopšti gdje, kod koga, šta i kako će biti proveden još jedan dan.

To „organizovanje“ oko ubijanja vremena natjeralo me je da napišem ovih par redaka koje možete pročitati u nastavku.

U Visokom se svi slažu oko „sjedanja“. Svi se slažu kada treba sjest, piti i „uživati“ u svim blagodatima koje su izmišljene kako bi normalno stanje uma bilo bačeno u neke nove dimenzije i o(ne)mogućeno proširenje vidika i spoznaja nekih novih čula. Tako je kod većine mladih. Jel’ to normalno? Ne znam. Nije. Jest. Nije.

„…ti si brate k'o biciklo, gdje sam te ostavio tu ću te i naći“, može se primijeniti na većini pripadnika visočke raje. I tako dok „sjedi(mo) kao bik koji sjedi“ u nekom trenutku (koji dođe sa zakašnjenjem, debelim zakašnjenjem) počinjemo shvaćati da više nismo mladi, da su godine ostavile traga na nama. A mi i dalje k'o biciklo,  gdje smo ostavljeni tu će nas ostali i naći. I još ne želimo priznati sebi tu činjenicu.

Ali tako je. Jebaji ga. Ne samo kod nas. Svugdje. Na Balkanu. Balkanski mentalitet. Opet se vadimo na ovo. A i dalje deveramo po starome.

I tako, kad malo bolje razmislim, prosječan čovjek u životu ni ne napravi bogzna šta. Ubija vrijeme u školi, ubija vrijeme na poslu, ubija vrijeme u penziji, ubije pa ubija vrijeme u zatvoru. Ili banalnije stvari, čeka u redu za šalterom, čeka na telefonskoj liniji, čeka plaću, čeka djevojku da se obuće, čeka ju da se svuče, čeka veš mašinu da završi sa pranjem, čeka pivu u kafani, čeka lutriju…

Ali, hoće li poslije toga prestati čekati?

E, sad će neko reći kako sve zavisi o tome na koji način čovjek ubija vrijeme.

Da, zavisi.

Hoće li pisati doktorat, voditi ljubav sa voljenom ili pak se seksat sa ne osobito voljenom osobom, drogirati ili se opijati, raditi ili ne raditi, učiti ili fejsati…

Ali na kraju, kako reče naš jaran Heraklit: Panta Rei.

Eh tako i jeste.{jcomments off}

http://www.youtube.com/watch?v=jmwpsDzmezs