Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Život je jedno obično putovanje

Prijeti nam strujni udar! Sve pore našeg života dobro će se stresti, ako se desi. Znam taj film napamet. Političari će da politiziraju, analitičari da analiziraju, običan čovjek će da šuti i živi. Njegovom psihom bavit će se psihijatri i neuropsihijatri. Uprkos svim naučnim dostignućima nikada neće uspjeti da  shvate fenomen, u ovako nenormalnom vremenu, toliko normalnih ljudi.

Šta je sreća? Kuća sa bezbroj kvadrata, od kojih je većina pod ključem?! Bijesan automobil koji svakog trenutka može na ovim bosanskim ulicama pretvoriti se u ubicu i zauvijek prekinuti nečiju nit života?! Posljednji model mobitela, iako samo znaš da se na zeleno javljaš a na crveno prekidaš razgovor? Prijatelji? Kako da ne!

Na  facebook profilu ih imaš 1534 i bit će ih još. Redovno postavljaš svoje fotografije, što s mora, što iz vlastitog doma. Smiješiš im se sjedeći u fotelji od kože. Trenutak prije sklonio si kariranu deku koju redovno stavljaš da ne nahladiš mjehur. Oni ti lajkaju. Ti si srećan. Ponekad napišeš i koju pametnu misao. Oni opet lajkaju. Ti si  neizmjerno srećan. Toliki ljudi oko tebe.

Sve me ovo podsjeća na djetinjstvo. Nije se desilo jednom, nego bezbroj puta, igrala bih se žena. Sama. Zamišljala sam ih. Razgovarala sa njima. Jedna obična igra. Preteča facebooka.

Da ne povjeruješ!

Da sam u nekoj drugoj zemlji možda bih mogla postati bogatašica otkrivajući tajnu virtualnog svijeta u nekom vremenu prije. I ne bi me brinuo strujni udar. Ali nisam! Ja živim u Bosni i Hercegovini. Ja živim u Visokom.

Život je jedno obično putovanje i zašto na tom kratkom putu biti sam, jer kad u neko predvečerje  spusti se virtualna zavjesa i tebe pritisnu neka teška osjećanja, 1534 frienda teško da će ti pomoći.

Sreća i bogatstvo je imati prave prijatelje, one iz djetinjstva, iz rane mladosti kad još duša je bila kao kap rose čista. Čuti njihov glas, smijeh nad starim uspomenama uvijek je dobro došao u ovo vrijeme kad čini ti se da sve tone.

I svi se kao bave tobom. I svi su protiv tebe. Ljudi koje nikad sresti nećeš, ali su dio tvog života. Analitičari. Političari. Psihijatri. Neuropsihijatri.

Neki događaji su odabrali nas, naše je da se borimo za duhovni opstanak. On je moguć samo ako na svom životnom putu spoznamo istinske vrijednosti, postavimo  realne ciljeve.

Karirana deka. Štruca hljeba. Paradajz. Sok. Piva. Vatra. Vare se krompiri, može i koji čevapćić ako se ima. Gitara. Prijatelji. Pored rijeke. Zar nismo nekad tako provodili vikende i vikende. I bili srećni.

Možemo mi to opet. Onako, ničim izazvani, nazvati prijatelja i pitati ga kako je i šta radi. Ni sami nećete vjerovati koliko će vas njegov glas učiniti zadovoljnim čovjekom. Ne postoji količina novca koja može nadmašiti duhovno bogatstvo iskrenog prijateljstva.

Oprostite mi što bit ću lična, ali ja jedino to bogatstvo posjedujem i otud sva moja snaga i moj mir, moja sigurnost i moja sreća. Devet nas je. Još uvijek mirišemo po proljeću života. Još uvijek smo tu jedna za drugu uvijek i zauvijek.

Možete poslije svega da me mrzite, da se ne slažete  sa mojom pričom. Ne znam gdje je sada moja profesorica francuskog Elvira. Interesuje me da li još uvijek misli da se pravim pametna i važna.

Znam, to isto pomislit će i mnogi od vas. Zaboljela vas je istina. Ništa drugo.

Završavam sa riječima Enesa Karića:

„Vrijeme je dragulj“.