Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Jedan dan

Zvijezda planina, možda jedina planina koja nema izvore vode. Iako je bila ‘94, dao sam sebi oduška i divio se raznolikosti šuma koje na njoj rastu. Hodajući niz Zvijezdu, naišao sam na kao končić tanak mlaz koji je iz zemlje curio preko kamena. Čuturica maslinastozelena, uvijek spremna ako me iznenadi ta čudna planina. Tako je tanko kapala u čuturicu da nisam mogao iščekati ma ni trećinu da se napuni. Ta suha planina, kojoj smo svi psovali, pokazala mi je svoju tajnu, MINERALNA VODA!

Pošto sam dobio dopust s terena, krenuo sam prema Varešu, pješke naravno. Ako si imao sreću, naiđe kamion “putem soli”, kako su ga zvali, a ja taj dan nisam imao tu sreću i trebalo mi je 5 sati da dođem do tunela koji je dijelio Zvijezdu od Vareša.

Tunel, pećina je bolji termin. Bez ikakvog osvjetljenja sam ušao u njega. Znam da je pun rupa, rupčaga u koje može manje auto stati, u neke od njih. Išao sam pravo, nošen leptirićima u stomaku, zgrčenom od gladi, ali punom ljubavi. Bio sam zaljubljen, luuuudo zaljubljen i samo mi je u glavi bilo “Visoko”.

Ubrzo se izgubila svjetlost koju je šturo davala strana na koju sam ušao. Znao sam da se ne smijem zaustaviti, da se ne smijem okrenuti ni na jednu stranu da ne izgubim orjentaciju. Jedina opcija je bila – idi pravo, polako da ne ostaneš u nekoj od tih rupčaga.

Koliko god sam pazio, ipak sam upao u rupu punu vode. Mrak, tišina, … pošao sam se izvući kad me je neka snažna ruka uhvatila i povukla van. Šapnula mi je “samo se drži mene”. Hodali smo tako šutke dok nam se nije ukazao izlaz. Pogledao sam u tu ruku što me je čvrsto držala i vidio starca izboranog životom, vremenom i nevremenom.

“Mokar si sav, ideš kod mene da ti moja žena opere sve i posuši.” Srce je mislio da ga odbije, jer me je vuklo ka ljubavi mog života. Ali sam ipak šutke i dalje pratio starca.

Ušli smo u neko poluporušeno selo i stali pred starom ćerpičarom. Stara nana, jedna žena i jedan mali dječak su nas dočekali. Žena je bez riječi meni pokazala gdje da se presvućem i odmah je uzela moju uniformu da pere.

Sjeli smo na sofu, a ja sam primjetio zapise iz Kur'ana po zelenim zidovima. “Vjernici, Petre, pazi kako se izražavaš”- uštinu sam sebe mislima.

Pustio sam dedu da priča, a ja sam sjedio u nekim njegovim “haljinama” i slušao ga.

Zovnu mališana, koji je imao oko 5 godina, i reče mi: “Prije godinu dana malom je jedan iz HVO-a stavio nož pod vrat i pitao ga: DŽE TI JE BABO?”.

Prođe mi film ispred očiju, stresao se od jeze, muke i gorčine. Odlučio sam, ako me pitaju kako se zovem, da im kazem Haris.

Naravno, ne iz straha. Ne znam ni sam objasniti i iz kojeg razloga sam to odlučio, poštovanje, da se ljudi ne proklinju, a toliko se trude oko mene. Iz stida, iz nemoći da išta kažem tim prostim ljudima, a da im objasnim da nismo svi isti.

Uniforma mi je bila gotovo suha, sušeći se iznad velike peći na drva, a mi smo jeli najbolje što su imali, kako se to kod nas radi kad gost dođe.

Ponovo sam obukao uniformu, ali mi nisu dali ići dok još kafu ne popijem. I u priči, pita mene dedo;

“Boga ti, je li istina da kod vas u Sarajevu ima i Srba i Hrvata u našoj armiji?”

Pogledao sam ih sve za sofrom i kao iz topa: “Ima dedo, ja sam Petar, Hrvat.”

Obučen da osjetim kraj muhinog života na 20 metara, pratio sam svaku poru na svim licima i hoće li se išta promijeniti.

NIŠTA, ni treptaj, ni pogled … pokret … NIŠTA!!!

Dedo meni; “Zezaš me”, ja iz ruksaka izvadim našu vojnu knjižicu i pokažem. Ugledah mu suze u očima koje ne kapaju, pogleda me:

“Sine, obradovao si me toliko da ne možeš vjerovati, tvoje srce je izabralo stranu, a to je i moja strana. Presretan sam što je istina da ima naša Armija sve LJUDE u svojim redovima, koji VOLE BOSNU”

Srce, koje je ugrijano i krenulo niz planinu, još zagrijanije je izlazilo iz stare ćerpičare. Dedo me je poljubio, a nana spremila još hrane za “ned'o Bog”. Zagrlio sam i malog, suzdrzavajući se da ne vrisnem u plač.

Jedan dan, jedan tren je potvrdio tim, meni nepoznatim, a u isto vrijeme NAJPOZNATIJIM LJUDIMA NA SVIJETU – LJUDIMA da nisu sami.

-kraj tog jednog dana-

Danas, sigurno nisu više među živima ti stari ljudi, ali mališan sigurno sada ima mališane svoje. Možda im priča priču o nenadanom gostu koji mu je napunio srce ljubavlju, nedajući mržnji da se razgrana, malo poslije, možda, nekog drugog Petra , koji mu je držao nož pod vratom i … ubio mu babu. Možda baš zbog toga ući dječicu da ne sude po imenu jer, nikada ne znaš s kim razgovaraš.

-“Djeco, slušajte srcem i dušom, nikada ne znate koji će vas brat bilzanac napasti, a koji će poginuti braneći vas…”

Nadam se da je tako …

Petar Milicevic