Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Prije 12 godina bili smo osvajači Kupa, danas se suočavamo sa ispadanjem u treći rang takmičenja

Bilo je to drugo i drugačije vrijeme. U nogometnom smislu bilo je to Bosnino najbolje vrijeme. Tada smo od srijede razmišljali o Bosni i pravili kalkulacije s koliko golova razlike ćemo u Visokom pobijediti Čelik, Sarajevo, Želju…, ko nam je povrijeđen i kakav će biti sastav. Nakon sigurne domaće pobjede do ponedjeljka se analiziralo odgledano, čitali novinski izvještaji o nogometnom čudu iz Visokog, a onda opet od srijede se pravila kalkulacija kako i s kim na gostovanje, da li s Demonima autobusom ili privatnim automobilom. Pravi navijači Bosne i danas se s nelagodnim uzdahom sjećaju tih godina i Jusufa Pušine, tadašnjeg predsjednika Saveza zbog kojeg ne odosmo u Evropu iako smo po dva osnova to mjesto bili izborili. Kasnije će igrači iz te generacije napraviti najveće moguće karijere u velikim evropskim klubovima Rahimić (CSKA), Hota (Karnten), Bešlija (Genk, Hearts), Pelić (Westerlo) …. Tog 29. maja 1999. godine na Koševu smo igrali u finalu Kupa protiv Sarajeva. Nikad više navijača iz Visokog organizovano nije otišlo na neku utakmicu. Južna tribina je bila naša. Nekoliko dana prije finala kružile su razne priče o tome kako iz FK Sarajeva, preko nekih bliskih prijatelja tog kluba sumnjive prošlosti, prijete nekim igračima Bosne kako ne bi igrali to finale. Utakmica je odigrana od 17:00 sati, bili smo puno bolji ali u 90 minuta nije bilo golova. A onda istorijski produžetak i pogodak Esmira Džafića iz 113 minute na dodavanje Hote. Kasnije ćemo osvojiti i Super kup i opet pobijediti Sarajevo. U tom Super kupu vodilii smo 2:0, na kraju je završilo 2:2, da bi Bosna na penale osvojila i taj trofej. Uz najveće uspjehe poslijeratne Bosne, bez obzira šta ko mislio, vezano je ime Ivice Pekića, tvorca te po mnogima najjače ekipe koja je ikad igrala bosansku elitnu ligu. Današnji datum je bio razlog da porazgovaramo sa visočkim “Berluskonijem”, koji je već godinama distanciran od Bosne i više je vezan za FK Željezničar, iako je, shvativši današnju situaciju kada je Bosna pred ispadanjem u treći rang takmičenja i kad nam se bliži najveća sramota u istoriji kluba, dolazio zadnjih pet utakmica na stadion u želji da pokuša pomoći da se spasimo blamaže.

– Nikad neću prežaliti što u Play Off-u nismo postali sveukupni prvaci, bili smo najbolja ekipa ubjedljivo, imali smo dvocifren broj bodova više od drugoplasirane ekipe. To je bila najveća nepravda prema nama. A onda se desila još jedna veća nepravda. Osvojimo Kup. Super kup i ne izađemo u Evropu. Da se to desilo nikad nas niko ne bi stigao i danas bismo bili prvaci, jer smo imali takve dogovorene ugovore i ponude za igrače da bi to finansijski bilo dovoljno da Bosna i danas živi od toga i da se razvija. I danas se sjećam tog dana, u koloni smo svi došli iz Sarajeva, tadašnji načelnik policije je dozvolio da autobusom prođemo kroz centar grada gdje nas je dočekalo sigurno 10.000 ljudi, stali smo ispred “Bronx Hollywooda” gdje se cijelu noć džaba jelo, pilo i slavilo. Imao sam viziju od Bosne napraviti bosanski Mančester Junajted, nisam žalio niti jedne potrošene marke za Bosnu, ali nakon odluke Saveza, tačnije Jusufa Pušine, sve se okrenulo naopako. Mi nismo izašli u Evropu zbog Veleža i želje Saveza da se Velež vrati pod Bijeli Brijeg, a kazna je kao trebala da razumno utiče na klubove. Međutim, ni danas Velež ne igra pod Bijelim Brijegom, a klubovi igraju u evropskim takmičenjima, što znači da je nepravada učinjena samo Bosni. S velikim emocijama se sjećam tog vremena, Bosna je tada bila brend za koji su znali svi, o Visokom se pričalo samo u pozitivnom smislu. Tadašnji budžet opštine bio je dva puta manji nego danas, ali smo uspjevali sve da stignemo čak smo u tom periodu napravili i moderne tribine koje tada niko nije imao. Bila je to velika ideja i vizija svih koji su tada radili u klubu, tužan sam kad vidim danas gdje se nalazi naša Bosna … – ističe “Berluskoni” čiju su viziju sporta i Bosne mnogi  shvatili tek godinama kasnije.

Danas, 12 godina poslije, sve je dijametralno suprotno od onoga što je bilo tog sunčanog 29. maja 1999. godine. Naredne subote idemo u Veliku Kladušu u goste ekipi Krajišnika kojoj u igri za opstanak igra samo pobjeda, nama je dovoljan i bod, ali samo najveći optimisti vjeruju da ga možemo i osvojiti. Dvanaest godina nakon osvanja Kupa suočavamo se s najvećom sramotom u istoriji kluba, vjerujemo, nadamo se i navijamo da nekim čudom opstanemo u drugom rangu takmičenja i prizivamo one godine entuzijazma i ljude koji su nas činili ponosnim svake srijede i subote kada su žutoljubičaste dresove gledali putem malih ekrana u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci, Mostaru, Širokom Brijegu… i čudili se jednom gradu i jednom timu na svemu što radi. To je bilo čudo iz Visokog, koje je danas tek davljenik u borbi za opstanak u drugom rangu takmičenja.