Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Svi naši učitelji

Kažu mi Sergej Trifunovic nosio majicu sa likom generala Jovana Divjaka na premijeri filma u Sarajevu, i kažu da su kina u RS-u odmah bojkotovala njegov novi film. To je sjajna vijest, otpor agresiji Armije BiH je sada još značajniji, a Jovan Divjak je manje pritvoren sve zbog tog Sergeja Trifunovića. Hvala mu.

Šteta što se Trifunović nije sjetio obući majicu i Ilije Jurišića, a mogao je jednom i Denisa Mrnjavca, a ako mu nije problem neka obuče jednu i za genocid u Srebrenici i za sve ostale velike nepravde i tragedije nanesene Bosni i Bosancima. Jer jedino kroz Sergejeve majice Bosanci znaju koji je trenutno aktuelan i veliki društveni problem.

To da je Sergejeva majica sa likom Jovana Divjaka bila velika vijest u našoj domovini govori o jednoj velikoj praznini u našem društvu.

Tu prazninu (ne)srećom popunjavaju ti “društveno osvješteni” glumci, pjevači i estradne “zvijezde”, pa je naši narodi i ne primjećuju. Ipak, svakodnevno imamo novu količinu gromkih i “eksluzivnih” izjava naše estrade o društvenim, ekonomskim i političkim problemima.

Naravno okorjeli barbarizam naših naroda sasvim komotno dodijeljuje ulogu društvenih komentatora nekim polupismenim idiotima. Ipak ti idioti su “pristojna zamjena” za prave, iskonske intelektualne autoritete.

Da budem iskren, oduvijek se marilo šta kažu velike estradne zvijezde, čak i u doba socijalizma. No sa potpunom izmjenom profila naše kulture, izmjenili su se i profili estradnih ličnosti, pa je sada to uglavnom bagra nepismenih, nekulturnih, bestijalnih kromanjonaca koji niti imaju dara niti imaju šta pametno za reći. Prije je to ipak bilo drugačije, pa čak su i najcrnji profašistički “estradnjaci” kalibra Kusturice ili Čorbe znali progovoriti elokventno, poznavali metod citiranja, pa čak i glumiti karizmatičnost. Ali čak su i profašistički estradnjaci dobili svoje nepismene zamjene, pa su Kustu i Boru u sjenu gurnule neke Cece, Stoje i Seke.

Ipak, to je zakon tržišta. Narod sada traži barbare, i estrada će im to i prodati. Ali, nije samo estrada to što je potrebno narodu, njima treba i intelektualno vodstvo i empirijski sistem vrijednosti.

I dok su naši narodi imali pjesme na pretek, a s druge strane oskudijevali u intelektualnom vodstvu, naša učena elita se isprostituisala do te mjere da su i sami sebi postali konfuzni. Nekada centar učenosti i kulture u Jugoslaviji, BiH je svoje akademike i intelektualce izgubila preko noći, zaslugom njih samih. Jedni su se najprije kurvali sa fašistima, oblačili šajkače i ustaške kape, da bi nakon rata postali liberali i altruisti, dok su se drugi kurvali sa ljevicom da bi danas bili nosioci liste nacionalnih partija. Sve u svemu, samoubistvo intelektualne elite.

Ali nedostatak istinskih, prosvjećenih intelektualaca, empirične i objektivne naučnosti u BiH, ne znači i nedostatak ideja, stavova i glamuroznih izjava. Narod se intelektualno okuražio, pa pod okriljem potpune nenaučne tmine, ponosno lansira u eter stavove i osjećanja koja su im u glavu i u srca usadile godine i godine fašističke indoktrinacije.

Upravo u zemlji nepismenih filozofa i natrule nauke i jeste moguće da najveću intelektualnu slavu uživaju silikonski hibridi turbo-folka i čitave te barbarske subkulture.

Tamo gdje ima Ćosića, Šešelja, Kapora na bacanje, gdje mladost educiraju polupripitomljeni divljaci kroz milozvučne tonove turbo-folka, gdje školski udžbenici falsificiraju ili izbacuju dijelove historijskih činjenica i usput oskudjevaju u etičkoj vrijednosti i moralnim podukama, jako je teško prepoznati trun civiliziranosti i prosvjećenosti.

Moglo bi se reći da u BiH o pitanju intelektualnih struja vlada krajnji oportunizam. Po principu “ko se bolje snađe” naš narod i tumara kroz konfuznu maglu svih tih estradno-intelektualnih mreža koje su ga zarobile. Propagande, sasvim je jasno ima najviše u kulturno-intelektualnom eteru naše domovine, no ima i poneki svijetli izuzetak. Pa tako većina zaglavi sa Cecom, Ćosićem i nacional-šovinizmom (ili hrvatskom ili bošnjačkom verzijom sličnih), vjerujući u konzumerizam, opijeni primitivnom kulturom animalizma i neciviliziranosti, ušiju i očiju uperenih u nove poteze svojih duhovnih i umnih vođa, kao njihova pokorna stada. Rijetki ipak nalete na Đoleta, Edu Majku, Frenkija, TBF, Zoster, Dubiozu, spoznaju individualizam, odbace propagandu, nauče metod kritičke analize i predstavljaju zadnji otpor procesu kretenizacije bosanske populacije.

Priznajem da je ovaj tekst prilično isključiv, sa tendeciozno ekstremnom klasifikacijom društva. No, suština je ipak najsličnija onome što se dešava sa bosanskom nacijom i njenim kuturnim identitetom u današnje vrijeme.

Cece pune stadione, ali i medije svojim izjavama. A naša nezasitost pomenutim može značiti samo jedno – intelektualna i kulturna dekadencija. Desetine hiljada knjiga napisano je o Dražinom i četničkom fašizmu, pa ipak su danas njegove kosti toliko svete da se u potrazi za njima prerovilo pola Beograda. Isto toliko knjiga napisano je i o NDH, Paveliču i ustaškim koncentracionim logorima, da bi se danas negirao njihov fašizam.

Zamislite samo koliko problema, alarmantnih činjenica, istinskih nevolja, tragedija i muka mori naše društvo, naše narode i pojedince koji nisu imali tu sreću da budu na Sergejevoj majici, dio Sekinog reality-showa ili segment Cecinog, Selminog, Aninog intervjua.

( Poznate su mi sve okolnosti oko Sergejeve majice, njegove kasnije izjave i objašnjenja tog događaja. Dakle, njegova majica u ovom tekstu predstavlja samo ilustraciju političkog i društvenog angažmana “umjetničke klase”, odnosno njihovog samoproklamovanog komentatorskog statusa. )