Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Istina

“Kažu da sve ono što uporno tražimo, zapravo traži nas, i da će nas, ako uspijemo ostati smireni, konačno i pronaći. To se ne čeka dugo. A kada
dodje, nemoj pobjeći. Odmori se. Vidjećeš što će se dogoditi.”
Žene koje trče s vukovima”, Clarissa Pinkola Estes

Ovako počinje jedan od e-mailova koji kruže današnicom, pa kad još u tom mailu pošiljaoci traže da taj isti mail proslijediš na još desetine adresa, ostanem bez riječi, čime se sve današnjica zamara, ili odmara, đavao bi ga znao. Ja znam da ih najčešće stavljam na delete ni ne čekajući da mi se ostvari želja koju nude…

Neko bira mailove, neko suze, te kristale koje je Bog Dragi ostavio ljudima da si olakšaju i bol i radost, i tugu i smijeh, i sretni su svi oni koji znaju plakati…

Ja u svim svojim prekratnicama životnim rijetko uživam u suzama, a htjela bih, voljela bih plakati iako kažu da plakati nema smisla… I kada te drage, željene suze ne dođu, ja se onda u svojoj osami odvedem u gradsku kafanu, sjedem sama i u galeriji likova ispred i oko mene tražim izraz koji svi nosimo svojim licima. Rijetko kad budem svjesna šta su sve fotografski zabilježile moje synapse, ali to je moj način da se riješim praznine, bezdana koji tad u mojoj duši nalazi sebi utočište.

Danas je gradska kafana prepuna, žamor u lobanji ali ne smeta, voljela bih da nadjača huku koja dolazi iz bezdana praznine koja bi trebala biti muk, ali je huka…

Sama za stolom. Tri stolice prazne i čujem dvije žene kako pitaju je li slobodno, a ja nesvjesno klimam glavom iako znam da želim biti sama. Rane četrdesete, mlade još uvijek, a lica umorno sumorna.

“I Dino, kako možeš biti tako mirna, a sud je presudio u korist drugih?”- ne želeći, privlači me razgovor dviju dama za mojim stolom.

“Duga je to priča, duga i nevjerovatna, ipak je istina da đavo dođe po svoje, kad tad, i ja sam mirna. Mirna i zahvalna da je sud presudio onome što nije čovjek prije trideset i više godina”-odgovara Dina uz smiješak poklonjen dalekom vremenu, sjeti koju je presuda iznjedrila, tupim pogledom koji ne vidi a sve dogleda.

“Kakva priča, Dino cijeli život se znamo, a sad saznajem da ne znam ništa, ako želiš, pričaj” – iznenađena je Dininim izrazom, zbunjena Dininim riječima koje su izgovorene više za nju samu, negoli za njenu prijateljicu. Obje šute.

Ja šutim, vidno zainteresirana za nastavak razgovora iako znam da je krajnje neumjesno prisluškivati, ali ja moram, kao da me nešto goni, kao da ću tim razgovorom prozreti znak svog bitka, svog raskršća na kojem jesam, koji me i doveo u gradsku kafanu…

Nakon duge stanke, šutnje koja se prolamala za našim stolom u žamornoj gradskoj kafani, Dina je započela svoju priču. Činilo se da ju priča sama sebi ne bi li još jednom sagledala sve ono što nije nekada davno prije…

“Majo moja, nikada nikome nisam ispričala priču mog djetinjstva a ona se danas pred mene otvorila i ja uđoh nakon toliko godina i sagledah cijeli svoj život u samo jednom trenu” – poteče riječ Dinina, Maja radoznalo širi zjene svoje, a ja bih rado da me nema za ovim stolom, u ovom trenu jedne ispovijesti, koja me boli a ne znam joj ni početak ni kraj, od koje bih pobjegla samo nemam kud, boli kao da naslućuje da od nje pobjeći mogu, al od sebe i svoje ne mogu, i ja ostajem nijema, uprta pogleda u izlog što prati Titovu i sve šetače žurne koje vrijeme prestiže ma koliko žurili i hitali u susret svom životu- “čini mi se da sam bila prvi razred osnovne škole kada se tata zaljubio u mladu ženu i htio razvesti od mame. Išli smo na sud i sjećam se da su me pitali sa kime bih željela živjeti, ja sam birala mamu, iako nisam znala znači li to da ću izgubiti tatu ili ne. Ti znaš kolika je ljubav između mog tate i mene, kakva je i da još i danas traje. Često si pitala zašto sa mamom nemam nikada zajedničku riječ, zašto je tata okosnica svih mojih uspjeha i padova, zašto je mama namrgođena i ljuta… Moja mama je godinama nesretna u svojoj ogorčenosti i nikada se nije povratila od tog dana kada smo završili na sudu jer se tata zaljubio. Nikada! Kasnije, kad sam već znala šta znači zaljubiti se, šta znači odrastati u kući bez ljubavi, okrivljivala sam tatu što nije istrajao. Što se nije izborio za svoju ljubav, možda bi svi bili sretniji, mislila sam tada, danas znam, sigurna sam, da bismo bili sretniji svi troje, a ovako smo, svako u svom svijetu i sve troje nesretni, evo već dugi, dugi niz godina,- nastavljala je Dina pušeći ko zna već koju cigaretu, odbijajući dimove kao zlu svoju sudbinu, i što je više otpuhivala, oni se više vraćali za naš stol,- “Tada, ja sam znala ko je ta žena, pričali su da je njen vanbračni sin, zapravo sin moga tate, znala sam i tog malo mlađeg dječaka, često se gurao u našu raju, bivao tamo gdje smo mi, sve sam to znala, ali nikada nisam smogla snage pozvati ga, upoznati ga, dati mu ono što mu pripada, malo tatine ljubavi podijeliti sa njim, a danas, danas je on došao po svoje, podijelio je ono što mu pripada i dobro je da je tako”.- Dina se opet izgubila u svojim mislima.

“Dino, nisam sigurna da opet razumijem, a sve sam čula”- insistirala je Maja, uporno tražeći vezu, da mi se činila glupljom nego je, vjerovatno,-ti imaš prekrasne dvije kćeri, jedna je već asistent na tom prestižnom američkom koledžu, koliko mama se može pohvaliti uspjehom svoje kćeri kao ti svojom, o kakvoj nesreći pričaš?”- Maja nije odustajala, a ja sam željela da joj kažem, ma šta da joj kažem, da vrisnem: šuti! Šuti! Zar ne vidiš da joj sad treba tišina, samo tišina!

“Majo, Majo” – nasmiješila se Dina , beskraj tuge se ocrtavao u uglovima njenih usana, u smiješku jedne neispunjene želje, sanjanog a ne dosanjanog sna, -“ da Majo moja, taj dječak, za kojega ne znam je li moj brat po ocu ili nije, taj dječak, koji je mogao biti moj brat kojega sam oduvijek željela i koji je trebao dijeliti sve što je moj tata dao meni, danas je podijelio sve ono što su moje kćeri trebale dobiti od svoje bake, istina, materijalna dobra, ali, rekoh li ti da đavo dođe po svoje. Moj muž i ja se nikada nismo voljeli, negova mama je uvijek stajala između nas, i danas, kada je više nema, saznajemo da je imala sestru po majci, i to  ženu u koju je moj tata bio zaljubljen, I da, Majo moja, ja sam danas sasvim sigurna da je on moj željeni braco i da je zaslužio puno više od onoga što mu je sud, tek prije nekoliko sati, presudio u njegovu korist! A ja, ja sam izgubila svoje djetinjstvo, svoj nikada odsanjani san i svoju šansu da imam brata ?!”

 

I opet šutnja iz daleke prošlosti ovlada Dinom koju prvi put vidjeh, a kao da je poznajem cijeli život. I sad znam, da ono što uporno tražimo, zapravo nađe nas, samo je pitanje jesmo li spremni za primiti u datom trenutku pronalaska onoga što nas je moralo pronaći!

 

 

Mojoj dugogodišnjoj prijateljici koja je negdje daleko preko bare, a nikada nije otišla od mene,

Azra