Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Tamo, daleko od sunca

Da li samo zato što dom svoj ljubljahu, ili što je značenje staroslavenske riječi „domovina“ – mrtvački kovčeg, tek mnogim Bogumilima, ne usudom božanskim, već udjelom osione zlikovačke svirepe mafije onog vremena, otadžbina postade domište mučenja i nasilne smrti. Koliko koraka dijeli ljubav od umiranja? Nisu li pod pokrovom samrtnim pomirene i upokojene sve nade i varke? I nisu li svanula jutra za svođenje računa poslije silne nepogode? Mira nema. Rat protiv Bosne se nastavlja, ali i rat za Bosnu nije bio i neće biti uzaludan. Griješe samo oni koji misle drugačije. Vrijeme Bogumila nije prošlo.

PRIČA O MAFIJI

Pragrijeh, navodno, dolazi s Istoka. Na Istoku će se dokinuti. Veći probem trenutno predstavlja njegov replikat na Tibru. On pokreće milenijumske oluje što bjesne svuda, sada i arapskim svijetom. A na Balkanu, sve već viđeno. Globalistička narkotizacija naroda se nastavlja, da bi se isti lakše držao u pokornosti. Jedini interes koji preživljava svaku oluju je interes magova međunarodnog kriminala. Dekonstrukciju Logosa provode trostruko:

1. inženjeringom (trovanje, virusi, modificirana hrana, bio-dizel, plastifikacija, ozon, voda, radijacija),

2. izravnim fizičkim uništenjem (ratovi, likvidacije),

3. psihološkim oružjem (poreska politika, vještačke monetarne krize, isprovocirana glad, prijetnje, ucjene, otmice, torture, progoni, dezavuisanje, diskreditovanje, diskriminacija, korupcija, izolacija, klevete, konstruirane optužbe, manipuliranje dezinformacijama, afere, medijski linč, lišavanje građanskih i ljudskih prava, gubitak lične slobode).

Mafija ruši moral i najodanijh sljedbenika lidera mira. Sjetimo se ubistva Mahatme Gandhija, Martina Luthera Kinga, Benazir Bhutto, Ichaka Rabina

ILUZIJA ZVANA NEBESKA SRBIJA

Na Balkanu, jedino što je još ostalo tačno: Sunce je uvijek daleko od očiju onih koji ga ne žele. Sve drugo se promijenilo, socijalne suprotnosti su se enormno uvećale, kao i nepismenost, broj oboljelih, stepen nasilja…

U Srbiji svi Srbi gledaju kameleonski: preko Drine (prema Banja Luci), i u pravcu vjerolomnog Istoka (Rusija, Kina).

I da nije ubijeni predsjednik Republike Srbije Zoran Đinđić priprijetio mafiji, izvjesno je da zbog svog reformskog usmjerenja ne bi politički opstao, a od trenutka kada je otvoreno dao do znanja da će se suprotstaviti organiziranom kriminalu, posljednji dani njegovog života bili su odbrojani. Vjerovatno je znao za spregu mafije, CIA i Vatikana, bazičnih uglova piramide moći, pod čijom je sjenom u ložama skovana zavjera za ubistvo američkog predsjednika Johna F. Kenedija. Ipak, sam protiv vjetrenjača pokretanih dahom demona zla, Đinđić nije mijenjao započeti kurs. Očigledno potcjenjujući i prenebregavajući upozorenja o opasnosti iz podzemlja, Đinđić nije vodio računa o najbitnijoj dimenziji tih prijetnji, o njihovom izvorištu u okultnom mračnjačkom miljeu kojim dominiraju pandani analogni onim centrima moći koji su odlučili da je Kenedi prekoračio pravila zadate „igre“. Koliko je svojim kontaktima sa predstavnicima mafije i sam doprinio svom brzom kraju, pitanje je podložno špekulacijama, što nije relevantno za ovaj prikaz trenutne potencijalne ugroženosti sadašnjeg predsjednika Srbije, ali je sigurno da je srbijanska mafijaška piramida netaknuta i da bi Boris Tadić trebao o tome povesti računa ako ne želi sudbinu sličnu onoj svoga prethodnika.

Tadić je oprezniji, lavira kao mačo-mačor na tankoj lomnoj prečki političkog opredjeljenja za demokratiju, a istovremeno previđa da se već upleo u mrežu najopasnije terorističke organizacije, opasnije i od Al-Qaide. U svom obraćanju javnosti prilikom obilježavanja Dana PTJ (protivterorističke jedinice) MUP-a Srbije poručio je pripadnicima kriminala da će država nastaviti da ih progoni.

“Progonićemo kriminalce gde god da se nalaze, na svakoj tački sveta, hapsićemo ih, a naše tužilaštvo će raditi svoj posao, a kao nezavisne institucije sudovi će im suditi”.

Naglasio je da će se kriminalci i ubuduće smještati u zatvor, ocijenivši da su u proteklih nekoliko godina u borbi protiv kriminala učinjena „velika dela“, ali „da nas čeka još dosta posla“. Tadić je naveo da je proteklih godina učinjen ogroman napor da se zada suštinski udarac organiziranom kriminalu, poručujući da će Srbija nastaviti još odlučnije da se bori protiv svih vidova kriminala, u zemlji i inostranstvu.

Dan ranije policija Brazila je uhapsila 31 osobu, među kojima i srpske državljane, zbog pripadnosti međunarodnoj organizaciji krijumčara droge.

Borba protiv terorizma, kome se upravo u ovim danim zadaje ozbiljan udarac, borba protiv organizovanog i svih vidova kriminala, uključujući i korupciju, pretpostavka je izgradnje mira, stabilnosti i ekonomskog prosperiteta. Nastavićemo sa ovom borbom“, poručio je Tadić, kome je ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić na svečanosti u bazi PTJ u Lipovici uručio plaketu te jedinice.

ŠUMADIJSKI KAZINO

Naravno, predmet ove teme prevazilazi običnu ljudsku brigu za život (bilo kojeg, pa i) srbijanskog predsjednika, jer sve dok on prijeti narkomafiji njegova bezbjednost nije neposredno ugrožena. Ali, ako se okrene protiv političke mafije, kao što je to učinio Đinđić, stvari bi mogle poprimiti druge forme.

Okružen profiterima mračne prošlosti, njegova uloga samo je dio ambicije većih režiserskih timova da se Srbija održi na površini krvave balkanske kič-tirade koja traje posljednjih stotinjak godina.

Od ubistva kralja Aleksandra I Karađorđevića u Marseju 1934. godine nije se promijenilo ništa. Srbija je bila i ostala kazino-kockarnica u kojoj se kao zalog koriste susjedni narodi. Igrači su veliki i mali po tituli i značaju, a unutarnji i vanjski po porijeklu. Izvjesno je samo da su kraljevi i predsjednici kostimirane marionete u tragediji što obično ne traje duže od tri čina. Dosadašnja dva čina u mandatu predsjednika Tadića protekla su u potpuno nezanimljivoj atmosferi, ali, po svemu sudeći, ispunjenoj kontradiktornošću i nedoraslošću situaciji. A i treći čin ne obećava nešto novo, osim ako Tadić ne dobije direktivu kakvu je početkom devedesetih dobio Slobodan Milošević, što je malo vjerovatno da se može ponoviti u istoj formi. No, opasnije no ikad do sada ostvaren spreg s Rusijom, ne isključuje smjenu mlakog itermezzo predsjednika i dolazak nekog sa provjerenim „kvalitetima“ za velike igre, koje iz potaje režira još aktivni Poljak Zbigniew Brzezinski.

S obzirom da nije pohapsio glavne „kumove“, a nema ni namjeru da to učini, Tadićeva prijetnja mafiji je obična obmana domaće i međunarodne javnosti. Da zaista pomišlja da se obračuna s mafijom, uhapsio bi sve glavne vinovnike ratnih zločina koji su u njegovoj blizini. Međutim, Tadić je lakej, a ne čovjek koji uistinu vlada Srbijom.

Svojom neizmjerljivom pakošću mjereći koliko je daleko Sunce, Dobrica Ćosić je već šezdeset godina prisutan taman objekat na balkanskom obzorju, svojom pogubno mračnom figurom zaklanjajući Sunce svima, pa i Tadiću.

Vrijeme je da se shvati da iza Ćosića stoji sam vrag. Daleko od mora, iza Sunca, iza sedam gora, već pripremljena trpeza Vatikan-SPC, CIA i FSB (ranije KGB), mami nove žrtve-paljenice. Upravo je Ćosić kao predsjednik SR Jugoslavije dogovorio se u oktoru 1992. sa Franjom Tuđmanom o podjeli Bosne i Hercegovine. Ima li odgovornijeg od Ćosića za počinjene zločine? A neki „intelektualac“ Svetislav Jarić nominira svog idola za Nobelovu nagradu!

Najmračnije u mračnom je osljepljujuće svjetlo luciferovski okrenute isljedničke lampe Staljinovih isljednika. Staljina već odavno nema, ali je svaki srbijanski sreski inspektor mali „staljinko“. Tako putem njih, provjereni golo-otočki sadist Ćosić muči svaki zdravi um, prisiljavajući ga da „revidira“ svoja slobodarska antimafijaška uvjerenja. Ne bi, dakle, Lošica Lošić pisao Memorandum II, niti širio krila laktaškog ćurana Dodika (koji nikada neće poletjeti, osim što će prije ili kasnije pasti u kazan iz kog ga neće izbaviti nikakva kazačok-magija), da nema povijesno zabetonirane stupidnosti čijom se svinjarsko-psovačkom keceljom zaodijeva činjenica da Srbija neumitno ali sigurno nestaje. Zašto? Pa, i veće su sotonske tvorevine nestale. A ova je po koncentraciji nagomilanog grijeha jedna od većih na Globusu, i u Univerzumu.

BEŠĆUTNO ĆUTANJE SPC

Uvijek se treba sjetiti strašne tragedije Bogumila. SPC o tome uporno vijekovima ćuti. Zatim, o jedanaest uzastopnih stradanja bošnjačkog naroda Sandžaka. Pa Jevreja. Srbija je na prvom nečasnom mjestu po stepenu iskorjenjenja Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Na kraju, 1992. uslijedio je ponovljeni genocid nad Bosnom. Naravno, SPC i zvanična vlast „republike“ Srbije negira sve svoje sotonske zasluge, braneći se stavom da su Srbi bili prognani i ugroženi. Da je karmička prošlost Srba neopterećena, niko ih ne bi ni proganjao ni ugrožavao, ostali bi u svojim domovima. Gonjeni su prije svega endemičnom sibirskom mužičkom demonologijom čiji su uzusi i principi – krv i bol nedužne žrtve.

Da je to Ćosić mogao da shvati ne bi ni pisao svoje „Seobe“, prihvatio bi migracije kao posljedicu karmičke kobi. Istom zaključku podliježu „spisanija“  Vuka Draškovića, čije je pero otrovano mastilom mržnje, ponikle iz nerazumijevanja prokletstva naslijeđenog iz vlastitog antihumanog djelovanja. Taj Drašković je arhidemon antihumanosti par excellence, prema kojem je čak i jedan Milošević mali štakor. Kao vispreni Dinaridac uspio je sačuvati inkognitost svog glavnog opsjenara, Amfilohija Radovića. A ovaj je pak karika u neprekinutom kontinuitetu krivoslavlja, od Stefana Nemanje do Nikolaja Velimirovića.

Tadić se o ovim relacijama prakrivice i kolektivne karme i ne usuđuje da razmišlja, pa će po Srbiji i svuda gdje stigne loviti male narkodilere i lovokradice, a ne i prve teroriste do svoje hrastove fotelje, obješene o strop jednom konjskom dlakom. Težinu te hrastove stolice-zamke Tadić dobro sluti, zato i ne progovara o zločinima koji ne zastarjevaju. Onda i ne čudi što niko i ne pominje Mladićevog i Karadžićevog „ideolozofa“ Aleksu Buhu kao kandidata za Haag. A takvih je na stotine.

KRAJ EVOLUCIJE ILI EVOLUCIJA KRAJA

Nema sumnje, da bi evoluirala kolektivna svijest naroda ogrezlog u krv, biće potrebno mnogo vremena, ako se takva jedna evolucija ikada i dogodi.

Uzdizanje do kulturnog nivoa s kog će se moći samokritički osmotriti iluzornost rasonalističke ideje o supremaciji arijevske rase dovešće do spoznaje da su samo dosljedni sljedbenici Veda stvarni Arijevci, pri čemu nije bitno ako imaju i tamnu put.

A Rasonalisti u svom „Programu“ kažu:

„Jevreji, Cigani, Šiptari, Turci i ostali obojeni stranci ne mogu se smatrati članovima bele nacije

Ovo je samo dio blasfemije koja poput crvinjaka leži pod tepihom na kojoj je Tadićeva fotelja. Debeli ugojeni crvi mržnje gmižu i van tepiha, a Tadić se pretvara da ih ne vidi. Dok ne progrizu i njegove čarape, a tada Tadić više neće moći pričati o demokatiji i postavljati pitanja o Kosovu. Neka se on i njegov ministar za kulturu i prosvjetu zapitaju na kojim osnovama počiva prosvjeta. Ako su literarno izdavaštvo i stranice interneta preplavljene eksplicitnim anticivilizacijskim sadržajima, zar se treba čuditi što na stadionima kao ogledalima ukupne kulture naroda dolazi do provala neonacističkog bijesa? Da se skandiraju uvrede na račun žrtava Srebrenice?

U antičkoj Grčkoj stadioni su služili samo za sport i poznato je da su čak i ratovi prekidani za vrijeme olimpijskih igara i da se prednost davala muževnoj viteškoj vještini koja je od predaha u borbama često vodila pregovorima i uspostavljanju mira nakon igara. A na prostorima bivše Jugoslavije nazovi-sport je podijelio narode, počev od spaljivanja jugoslavenske zastave na Poljudu u Splitu 1990.

Svemu je kriv nemanjičko-velimirovićevski manir mitomanskog veličanja „nebeskog naroda“. A to „nebesko“ je bačeno u crvotočno podzemlje, u kom obitavaju blud, vještičarenje, gramzivost, beščašće, nepoštenje, prevara, laž, nemoral, osionost, oholost, sadizam, bezosjećajnost, sklonost truleži… Srbija je 67 posto početničena, a svako slobodoumlje i pravo na razliku se guši. Čak i dok se teniser Novak Đoković krsti nakon pobjede ne shvata da s njim trijumfuje isti onaj puk koji je klao djecu. Kakve veze imaju sport i krstaštvo? Ružno i nevaspitno. Asocijacija na krst samo vrijeđa sjećanje na mučko ubistvo jednog Avatara. Sportski teren nije ni crkva, ni džamija, ni sinagoga, ni bilo koji molitveni hram. Svaki sportist bi trebao biti ambasador svjetskog mira. Sve drugo je tendenciozna provokacija. Um zapao negdje duboko u ne-um, daleko od savjesti, morala i samosvijesti. Daleko od Sunca su Ćosić i njegova raskoljnikovska bratija.

Niko ne osporava da su i predstavnici drugih Balkanaca imali svoje učešće u krvavom piru istrebljenja, unutar svojih redova svako poznaje svoje prestupnike, i sigurno je da bi ih već pohapsili, da je Srbija prva dala primjer. Sve dok jedna strana krije izvore svoje sramote, kriće ih i oni drugi. Kao zalog neke nove nesreće, „nek se nađu“…

Svi Balkanci imaju historijsku priliku da zločinu otkažu gostoprimstvo. Tvorac im je poslao Bogumile, da umile i umilostive potonule u grijeh, bol i krv. Nemanjičkom ksenofobijom zadojeni, Srbi su te Dobre dočekali noževima. Njih, među najprosvjetljenijima i najčišćima koji su ikada hodali Planetom. I kako krvožedni „pravo-slavljeni domaćini“ mogu sebe vidjeti na nebu? Ako je s nebom sve u redu, Tadić bi se trebao zabrinuti za stanje poda pod svojom foteljom.

Termiti su neumoljivi, znaju svoj posao i suvereno vladaju svrhom svoga postojanja.

Kopaju tunel, od Igmana, do Gaze. Do zaklonjenog Sunca.

(Ovaj tekst nije usmjeren niti podsvjesnom intencijom autora protiv čestitih predstavnika srpskog naroda. Nastao je kao izraz brige za budućnost dijela Srba kojima pripada bolja karma od one kojoj glavninu zavedenog naroda vode sadašnji političari. Sa dobrim i poštenim Srbima biće bolje njihovoj djeci, a i njihovim susjedima. Većina Srba već vijekovima žive u guni tame, zbog neznanja i tvrdoglavog odbijanja da znaju. A pregolemu tragičnu cijenu tog neznanja plaćaju svi oko njih, kao i oni sami. Da li će i kad već svanuti jutro samospoznaje? Jedno je izvjesno: osim Pragrijeha, Istina također potiče s Istoka.)