Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Miralem Čelik – Lale

Imao sam tu sreću da odrastam u Naselju Luke. Bez obzira što je ostatak Visokog ljubomoran na nas haustorčad, ipak mi djeca “došlja” smo krajem osamdesetih bili avangarda za ostatak grada iz samo jednog razloga, a to je Jasenko Šavija. Čovjek koji je u Visoko svojom vizijom donio ono bez čega danas ne možemo, a to je kablovska televizija. Predlagao sam da mu u Lukama u parku dignemo spomenik, jer nas je zauvijek učinio drugačijim. Dok je ostatak Visokog još uvijek gledao “Folk Filigran” sa Zoranom Kapetanovićem, a drugi dio slušao emisije tipa “Željoteka” na Radio Visokom i “Posijelo u 13” na Radio Ilijašu, mi smo tada uveliko gledali MTV, Screen Sport, Sky News, CNN i, za razliku od novog albuma Šabana Šaulića i Sinana Sakića, snimali na TDK kasete nove albume Metallice, Guns N Roses, Iron Maidena …

E sad, sve ovo i nije toliko važno, koliko je dio cijele ove priče u sklopu Naselja Luke i pomoćni teren stadiona Luke. Moja zgrada B-1  bila je prva u koju je postavljen neki uređaj (crna kutija na njoj je pisalo Elind) preko kojeg je išao kabl prema ostalim zgradama i to tačno između stana broj 25 i 26 na četvrtom spratu. U tom stanu broj 25 živio je moj prvi komšija, rahmetli, Hasan Muratspahić poznatiji kao Haso Pape. Nekada legenda FK “Bosna”, a u vrijeme kad smo uselili u tu zgradu već na zalasku karijere član FK “Zanatlija”, centarfor. A samo sprat niže i danas živi Burhan Hilmo – Kukle, desno krilo. Njih dvojica su dva ključna razloga što sam svake nedjelje sa “Zidina”, a nema ga ko nije, gledao u 11:00 h tadašnje Zanatlije. Skidali se ljudi iza jablanova, srcem igrali, obrazom plaćali, a bili sretni, a i mi zajedno s njima koji smo ih gledali. Tada prvi put saznajem i za oštrog desnog ofanzivnog beka Laleta, lijevog je igrao Brankić – Miš, inače poslovođa u Veleprometovoj samoposluzi u Lukama.

Kasnije ću kroz razne situacije dolaziti u dodir sa Miralemom Čelikom kojeg su u mojim živim radijskim emisijama Sejo Vampo i Haso Keso od milja zvali “Lale rutavo oko”, “Draperija”, “Jambolija” i sl … Bile su to neke bolje, poslijeratne godine 95’, 96’, 97’ … Imam osjećaj da smo tada nekako bili bolji ljudi, ili smo danas toliko u kurcu pa mi se samo čini?

Iz tog revolucionarnog radijskog vremena, sada već historijskog Ljubičastog Omladinskog Programa ostalo je poznanstvo sa desnim bekom Zanatlija i nekada lijevom polutkom FK “Bosna”. Iz tih kontakt-emisija moglo se svašta saznati o ljudima koje srećeš svaki dan i za koje misliš da ih znaš cijeli život, a ustvari nemaš pojma koje im je stvarno ime i prezime. Tako sam jedne prilike saznao da je Miralem Čelik – Lale vojsku služio u Nišu i da je krevet (onaj na sprat) dijelio sa Goranom Bregovićem. Tu sam urbanu legendu pohranio u folder prikazivanja stvari onakvim kakve nisu pod utjecajem etanola na više od tri dece ljutog pića. Međutim, kad sam prvi put u životu imao priliku sjediti i pričati sa Goranom Bregovićem on mi je rakao da se jako dobro sjeća svog dobrog prijatelja iz spavaonice koji je dolazio iz Visokog, samo mu je zaboravio ime … Čak je i prilikom dolaska u Visoko prije dvije godine na pozorišnu predstavu “Žaba”, koja je igrana u Gradskom Kinu, pitao za Laleta.

Druga, široj javnosti manje poznata stvar vezana za Laleta je podatak da je u jednom trenutku svog života bio kapiten tadašnje Omladinske reprezentacije Jugoslavije, kada je igrajući lijevu polutku predvodio, između ostalih, Predraga Pašića, Nijaza Merdanovića, Vidakovića … Ovaj grad nažalost zaboravlja svoje legende i pojedince koji su na neki način obilježili neke periode postojanja onoga što se danas zove Visoko. Miralema Čelika  – Laleta srećem svaki dan, on je tu ispred Vampine kafane, uvijek nasmijan i raspoložen, ispitamo se. U nedjelju smo se sreli dok sam u društvu Alena Jazića, Darija Božića, Nusreta Smajovića i Mustafe Radončića ispijao prvu kafu. Lale se već bio mazno i sa kesom “Semićevih” hrenovki upravio prema kući. Tada smo dobili i potvrdu informacije da Mustafa Radončić danas ne bi bio među nama da nije bilo Laleta. Naime, prije više od 30 godina, prilikom odigrvanja neke utakmice na stadionu u Luci, Lale je sjedio na klupi za rezerve, a Mustafa je potrčao za loptom koja je otišla u rijeku Fojnicu. Ubrzo zatim i Šuica je završio u Fojnici, otac mu je bio na terenu kao aktivni igrač FK “Stari Grad” i nije znao šta se zbiva, a rezervni igrač Miralem Čelik, opravdavajući smisao svog prezimena kao Baš – Čelik je “zagazio” u rijeku i spasio današnjeg novinara FTV-a, a uskoro i Al-Jazeere.

Eto, u ove kasne sate, razmišljajući o svojoj porodici koja je 289 kilometara daleko od mene i gledajući slike Laleta od 18.04.2011. godine koje mi je poslao Goran Čakić, rekoh da napišem ove neke stvari koje vjerovatno većina koja pročita tekst nije znala, a vezane su za čovjeka kojeg vjerovatno srećete svaki dan, vazda nagodnog, razgovorljivog i spremnog za svaki vid zajebancije. Sa svim onim što je bio i ovim što je danas, on je svakako jedno od obilježja današnjeg Visokog ma šta svako od nas o Laletu privatno mislio.{jcomments off}