Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Posejdonova osveta

Imamo li još uvijek idilične predstave o Zemlji izlazećeg sunca? Da li je za dovoljnu utjehu što se u Hirošimi i Nagasakiju živi normalno? Zašto tek stručnjaci i pokoji znatiželjnik znaju da vrijeme poluraspada atoma nekih radioaktivnih elemenata traje od postanka Planete? Period poluraspada izotopa U238 je 4.5 milijardi godina. Poluraspad izotopa C14 traje 5730 godina. Radijum Ra228 izgubi polovinu svoje mase za 1220 godina. Poluraspad radioaktivnog joda I131 traje 8 dana. Poluraspad drugog izotopa joda, I129 ima vijek 1,72 milijardi godina. Ljudsko tijelo absorbira stroncij na isti način kao i kalcij u kostima zbog relativne sličnosti ova dva elementa. Stabilni stroncijum je neškodljiv, ali radioaktivni Sr90 uzrokuje rak kostiju. U organizam dospijeva preko kontaminirane hrane i vode. Njegov poluraspad traje 28,5 godina.

Ali čemu strah od turizma? Duše kad napuštaju tijelo ne odnose fizičku radioaktivnu kontaminaciju. Problem predstavlja apsorbovano zlo činjeno drugim dušama. Zato, ne plašimo se da posjetimo Černobil, ili Fukošimu. Najmanje što nam se može dogoditi jeste da se ozračimo i uskoro napustimo vremenom ograničeni skup atoma svoga tijela.

Granice starosti kosmosa stalno se pomijeraju unatrag, i sada se već ne pokazuju sigurnim prethodna saznanja. Ali ono što je izvjesno, globalisti sakrivaju: nuklearne elektrane su nepotrebne. Čak i dok je trajala černobilska katastrofa krili su se podaci o njenim razmjerama, kao i to da je izazvana u toku ekspirementa.

http://www.zvjezdarnica.com/?akcija=dnm&id=402

http://www.zvjezdarnica.com/?akcija=dnm&id=409

Zatim, javnosti se ne kaže otvoreno da se u reaktoru jedne nuklearne elektrane ne nalaze kilogrami, već par stotina tona nuklearnog goriva.

O Japanu se ne razmišlja osim kao zemlji uspjeha, elektronike, sušija, kenda, sumo borbi, homoidnih robota. A ipak, umjesto robota, vatru u zapaljenim nuklearkama gase ljudi koji neće živjeti duže od dvadesetak dana, nakon što su ušli u prostor nulte tačke radioaktivnosti.

Zaboravlja se još nešto: riječ je o dušama. Kao što sjeme maslačka može biti nošeno o svom bijelom svilenkastom padobranu miljama daleko, tako i duše s nekom nama nerazumljivom logikom plove do nepoznatog odredišta da tamo padnu u nova tijela.

Roditi se u Japanu sigurno nije neki poseban blagoslov. Prije svega, u sklopu previđanja i zaborava, pomislimo da kad nam nešto ide loše za to postoji skriven razlog. Duše većine Japanaca naprosto imaju nepročišćenu karmu. Japan nije potpisao međunarodnu konvenciju o zabrani ubijanja delfina i kitova. I lov na ugroženu populaciju plavih tuna je zabranjen, ali one se nemilice love i prodaju na aukcijama. Svake godine bez srama i savjesti izlovi se stotinjak miliona morskih pasa zbog umišljenog afrodizijačkog svojstva supe spravljene od leđnog peraja ovih riba (čitaj: duša).

http://www.sarajevo-x.com/svijet/globus/clanak/100716092

Znači, afrodizijak? To već zadire u sferu morala. Svaki drugi Japanac, zbog prestiža, ili ko zna zašto tako mora biti, ima ljubavnicu. Istovremeno, Japanci spadaju u najpromiskuitetniji narod. „Roditelji često spavaju s djecom sve do djetetove desete ili petnaeste godine. Nedavna  japanska studija otkrila je da kćeri nakon dobi od 16 godina spavaju sa svojim ocem preko 20 posto vremena. Seksološka istraživanja govore o uspomenama na seksualno zlostavljanje. ‘Vruće linije’ za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja izvještavaju o incestu majka-sin u gotovo trećini poziva. Japan je u prošlosti bio jedno od najendogamnijih društava u svijetu, incestuozni brakovi u dvorskim krugovima bili su odobravani, a poželjni brakovi između braće i sestara, bratića, stričeva/ujaka i nećakinja, te između tetaka i nećaka, bili su toliko rašireni da genetičari smatraju da je incestuozna srođenost utjecala na zdravlje Japanaca. Čak i danas postoje seoska područja u Japanu gdje se očevi žene svojim kćerima ako je majka umrla ili onesposobljena, ‘u skladu s tradicijama feudalne obitelji’.

Zbog takvog naslijeđa, ništa se ne događa slučajno i bez uzroka. 32.845 Japanaca su u 2010. godini počinili samoubistvo. 26.500 su bili starosti od 15 do 70 godina, podaci su japanskog ministarstva zdravlja“. http://www.e-novine.com/feljton/33475-Najmoniji-najuspjeniji-ritual-ovjeanstva.html

Dešavalo se da osiguravajuća društva plaćaju penzije i za nečije davno umrle roditelje, jer ih iz koristoljublja djeca vode kao žive. Leševi se tajno sahranjuju ili kriju na neprikladnim mjestima. http://www.24sata.info/vijesti/svijet/41021-Japan-Ostaci-stogodisnjakinje-nadjeni-ruksaku-njenog-sina.html

Drugo lice Japana otkriveno je kada se u javnost probila provjerena vijest da je bivši japanski premijer Eisaku Sato, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1974. boreći se za „svijet bez nuklearnog oružja“, tražio od SAD da baci atomsku bombu na Kinu u slučaju Kinesko-japanskog rata. Zašto je onda premijer Sato (na vlasti od 1964. do 1972.) dobio Nobelovu nagradu za mir? Jer je njegova uloga bila nalik onoj koju je imao Kurt Waldheim u UN. Sato je tadašnjem američkom ministru odbrane Robertu McNamari na sastanku u Washingtonu 1965. godine kazao: “Očekujemo da Sjedinjene Američke Države odmah odgovore upotrebom nuklearno oružja.” http://arhiva.net.hr/vijesti/svijet/page/2008/12/22/0417006.html

Ako se prethodnom doda sjećanje na 17.000.000 genocidno pobijenih susjeda u 20. stoljeću, stiče se dojam da je istok Japana, zemlju izlazećeg sumraka, ne bez razloga, prekrila neka krupna sjenka.

Ako neka zemlja nije smjela pristati na izgradnju nuklearki na svom tlu, onda je to Japan. Okean se zbog svega razgnjevio. Podmorske nuklearne probe. Iskopavanje ruda proizvelo je teški debalans, iznjedreni su kvadrilioni kubnih metara uglja, ruda, plina, nafte, i još svemu treba pridodati podzemne nuklearne eksplozije.

Planeta je počela da tetura. Nije potrebno biti ekspert za geologiju i znati da ljudsko atomsko poigravanje tektonskim pločama prije ili kasnije može prouzrokovati nesagledive posljedice. I od devet stepeni magnitude po Richteru može biti gore, naprimjer, da nestane cijeli jedan kontinent. Ili, da umjesto Mount Everesta bude pitoma dolina, a umjesto Mediteranskog mora nikne novi planinski masiv.

Ne mora se živjeti punim intenzitetom 24 sata. Ne moraju avioni letjeti svih sedam dana. Zar se jedan dan sedmično ne bi mogao provesti bez uključenih brodskih motora, bez utrka basnoslovno skupih bolida namijenjenih razbijanju i za povlađivanje deformiranom ukusu čopora snobova, nesrećnih u dokoličarenju ako nisu sudionici perverznih balova i karnevala, dok u ograđenim kvartovima djeca umiru od gladi ili rade po cijelu noć prisiljeni na sve i svašta od strane tih istih koji slave i plešu.

To ne može proći bez posljedica. Svako ko misli da je Posejdon samo mitska figura, griješi. Planet je živ i uman stvor, samo predugo strpljiv.

Da se u Japanu ostavilo noći da bude noć za odmor, uštedjela bi se tačno ona količina električne energije koliko je proizvode nuklearne centrale, jedna trećina od ukupne proizvodnje. Avioni, raketoplani, automobili po kojima je Japan poznat. Super-brzi vozovi. Vidjelo se, sve to u trenu postane krkom slamkom kao u Sudnjem danu. Zar su do te mjere izgubljeni osjećaj za mjeru i skromnost? Žrtve odrođavanja od vlastite kulture, pobijeđeni, poniženi i potlačeni, s kravatama i glupim odijelima, Japanci su podlegli utjecaju velike prevare. Razvili su kolosalnu civilizaciju, ali na staklenim stubovima. Previše su se uznijeli, s vjerom jedino u sebe same.

Današnje slike japanske kataklizme, ustvari, paradigme planetarne katastrofe, kad se sve stvoreno rukom pretvorilo u iverje, i to još ozračeno, ukazuju definitivno da se čitavo čovječanstvo treba osvijestiti i shvatiti da je zaboravilo da čovjek i negovo djelo i nisu ništa drugo do poluosviješćeni duhom prožet prah.

A voda, okean, Posejdonovo ranjeno oskvrnuto carstvo, uvijek može stostruko, u hipu i gnjevu, u trenu da vrati i izbaci natrag zlo što mu se počini. I to je samo tek opomena, prema onom što može snaći teško urazumljive atomo-afrodizijako-file.

 

Napomena:

Meni lično su, općenito, unutar socioloških okvira, Japanci dragi ljudi, kao i svi ostali koji vole svoju zemlju. Vrijedni su i požrtvovani, ali se nalaze u guni neznanja, zarobljeni u njoj i opčinjeni materijom. A materija bez duha je krš kakav imaju sada. Žao mi je što su toliko stradali. S druge strane, platili su danak prevari koju im je inplantirao surovi Zapad. Ja sam pokušao da samo rezimiram nekoliko već poznatih informacija, što većina antropologa, sociologa, filosofa, psihoanalitičara, ili ne znaju, ili se plaše da učine, da svijetu pokažu bar djelić koncentrovane moći Istine. Stalno razvodnjavanje činjenica vodi povlađivanju i rasterećuje vlastitu sujetu, odnosno, unaprijed amnestira svaki mogući grijeh. Da budem iskren, volio bih da nisam ovo napisao, kao i većinu drugih tekstova kakve drugi ne pišu, ali, nastojim sačuvati odnos i prema čovjeku i prema Istini. A to košta mira, i mog ličnog, i lažnog mira onih koje treba probuditi iz kome, jer će umrijeti u snu otrovani neznanjem. Ja sam kažem za sebe da ne znam ni ja mnogo, ima puno učenijih od mene prema kojima sam ja pravi analfabet, ali, ako ništa drugo, budan sam i poštujem elementarnu šahovsku logiku.

Autor teksta,  M.H.