Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Sa tom spalionicom zagađujemo naš zrak i našu vodu, automatski i zemlju i sve usjeve na i u zemlji!

Poljoprivredno-proizvodno-prometno-uslužna zadruga BIOS je privredno društvo i osnovano je 2004. godine. Osnovne djelatnosti zadruge su: proizvodnja i montaža plastenika, proizvodnja rasada, proizvodnja i otkup voća i povrća, prodaja repromaterijala za poljoprivrednu proizvodnju  i savjetovanje u segmentu poljoprivredne proizvodnje. U Zadruzi je trenutno 12 stalno zaposlenih, a sezonski po potrebi Zadruga zaposli još 40 radnika. Zadruga broji 380 članova, odnosno zadruga. U proteklih nekoliko godina Opća zadruga BIOS bilježi odlične rezultate i izlazak na međunarodno tržište. Sve ove karakteristike  bile su povod za intervju sa vlasnikom ove zadruge mr. Nerminom Kadrićem, a sve kroz trenutne aktivnosti i inicijative vezane za izgradnju spalionice u Visokom. Zanimalo nas je i mišljenje kompetentnog poljoprivrednika koji nam je kroz intervju približio eventualni uticaj spalionice na ovu granu privrede u visočkoj regiji.

Nedavne analize su pokazale da je ZDK, a posebno visočka regija, strateški interes za razvoj poljoprivrede. Koliko je to tačno iz perspektive vlasnika jedne firme koja se bavi ovom djelatnošću u Visokom?

Generalno sarajevsko-zenička regija, odnosno dolina rijeke Bosne i ova visočka polja pokazala su se kao najpovoljnije tlo za poljoprivrednu proizvodnju. S druge strane, navike i tradicije ljudi ovog kraja pokazali su se kao dobri resursi da bi se nastavila ta poljoprivredna proizvodnja. Možemo reći slobodno da je poslije rata poljoprivreda u ovoj regiji doživjela naglu ekspanziju. Godišnja stopa rasta proizvodnje je u prosjeku veća za 200 do 300 % u odnosu na prethodnu godinu, tako da je regija Visokog o kojoj pričamo doživjela procvat. U odnosu na vrijeme prije agresije na BiH u ovom trenutku u Visokom se proizvede 3,5 puta više voća i povrća.

Bez obzira na ovaj Vaš odgovor Visoko slovi kao grad banaka i shopping centara. Neke općinske analize kažu da imamo  mnogo neobrađenog zemljišta?

U pravu ste. Po količini obrađenih površina nismo na prijeratnom nivou, međutim uvođenjem novih tehologija, uvođenjem novog načina uzgoja, novih kultura, a posebno plasteničke proizvodnje, drastično su se povećali prinosi. Prije smo sa jednog hektara imali tri tone, a sada imamo trideset tona proizvoda. Jedan od razloga neobrađenosti zemlje su i neriješeni imovinsko-pravni odnosi zbog pomijeranja ljudi izazvanih ratom, ali ja govorim o tehološkom napretku i novom pristupu proizvodnji.

Da li je perspektiva Visokog u poljoprivrednoj proizvodnji?

Apsolutno. To je pokazala jedna socijalna karta. Područja koja se više bave poljoprivredom lakše trpe recesiju i lakše podnose svaku krizu. Sa naučnog aspekta ovo područje itekako ima perspektivu. Ako govorimo o tradiciji, ljudi su naučili da rade visokoprofitabilne kulture, tlo je pogodno za to, ima dovoljno vode, svjetlosti i sunca, tako da možemo parirati daleko jačim područjima koja se bave poljoprivredom.

Zbog ekološke situacije u Visokom, krajnji kupac eventualnih visočkih proizvoda ima skepticizam spram proizvoda koji dolaze iz Visokog. Ovdje mislim i na moštransku papriku i na suho meso i na srhinjsku jagodu, kao i na vratničku jabuku?

Što se tiče podrške od  Općine nama koji se bavimo poljoprivredom ona je nikakva. Ono što radimo, radimo vlastitim snagama i sredstvima. Mi smo u ovom kraju imali i dvije kožare i dvije fabrike za preradu kože i u to vrijeme nismo imali nelagode o pitanju neugodnih mirisa i onoga što se može čulima osjetiti, a što je moglo omesti i dovesti u dilemu krajnjeg kupca naših proizvoda. Ali to što možemo osjetiti čulima nije ni blizu štetnosti onoga što se ispušta u otpadnim vodama i što ide u zemlju i zrak isparavanjem. To u velikoj mjeri utiče na naš loš imidž. Prije je bilo nepojmljivo da neko u Maglaju kupuje paradajz, papriku, krompir, zbog toga što je Maglaj bio poznat po tome što je „smrdio“. Nažalost danas i Visoko poprima taj epitet, epitet smrdljivog grada.

Spalionica i poljoprivredna proizvodnja u Visokom, može li to dvoje zajedno?

Nažalost u Visokom se dešavaju samo ružne stvari, odnosno one investicije koje nisu rentabilne, zapravo dobivamo one poslove koje neće niko drugi. Koliko imam informacija, na moju veliku žalost, nas poljoprivrednike o izgradnji spalionice još niko zvanično nije konsultovao. Prema svemu što mi znamo, apsolutno smo protiv spalionice. Poznavajući kompletan proces i tehnologiju načina rada. Ulagač nam priča o modernoj spalionici animalnog otpada, gdje će na osnovu oslobođene energije, proizvoditi električnu energiju, koju će opet koristiti za potrebe industrije. I da se sve to provede po svim propisima, mi smo opet protiv toga. Poznavajući sam proces spaljivanja otpada animalnog porijekla, prilikom spaljivanja oslobađaju se štetni gasovi i isparavaju u vazduh i to bi svakako štetilo poljoprivrednoj proizvodnji i samim ljudima. Da ne govorimo da će prilikom spaljivanja tog otpada  ostati najmanje 10 do 15 % suhe tvari koja ne može izgorjeti i koja ostaje u vidu pepela, koji je također štetan i opasan. Prema iskustvima iz svijeta ne vjerujem da bi se ta suha tvar u Visokom adekvatno zbrinula. Vjerovatno bi njena sudbina bila da završi u rijeci Bosni. Sa tom spalionicom zagađujemo naš zrak i našu vodu, automatski i zemlju i sve usjeve na i u zemlji. Apsolutno svim snagama ćemo se oduprijeti spalionici. Visoko u poljoprivredi ima veliku perspektivu, u razvoju ove grane privrede leže velika ulaganja i novac za ovo područje. Ugroziti sve to na način da se izgradi spalionica, to je prevelika glupost i nepotreban luksuz za ovu sredinu. I još jednom ponavljam zbog svega toga mi ćemo biti najveći protivnici izgradnje spalionice u Visokom.

Vaša firma BIOS egzistira u Vratnici, na tom području prije desetak godina bila je aktuelna priča o regionalnoj deponiji i modernoj spalionici do čije realizacije nikada nije došlo. Kakva su iskustva stanovnika Vratnice o tom pitanju?

Mi smo na ovom području naučili na zdrav život, to pokazuje prosjek starosti mjesnog stanovništva koji je značajno iznad nekog državnog prosjeka. Ljudi su navikli na čist zrak i na čistu vodu sa svakog izvora. Kada se javila ideja o smetljištu, pa spalionici, te nekim pogonima, tu je uvijek dolazilo do jakog otpora, naravno sa punim pravom. Ljudima koji žive u Vratnici glavni izvor prihoda je poljoprivreda i ako sad na bilo koji način to pokušate uništiti, onda ugrožavate egzistenciju tih ljudi, a to je jako osjetljiva stvar. Nikada to nismo prihvatili kao mogućnost iako su općinske strukture u nekoliko navrata pokušale nametnuti tu ideju, misleći da su izumrli oni koji su bili protiv spalionice u Vratnici. Međutim, instinktivna svijest ljudi uvijek je protiv toga, a tako je i danas.