Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Krajnje kulturna pojava

I dogodi se. Izraelu. „Zabranjeno pušenje“. Kažem sebi samom, kaže mi i poznanik: pusti „to“ već na miru. Možda i bih, da se ne dotičem mučnine, ali, kad se mulj otrovni pojavi i uzburka, nestaju lotosi, a znalci kažu, neće ih više ni biti. Neka bolest napala i njih, pa, zamoreni, nakon što nestadoše ribe, a ptice odavno ne dolijeću, ti divni cvjetovi posljednji bojkotuju umiruće vode.

Možda moja misao ne bi više ni meteorski okrznula komšiju mog sarajevskog s Gorice (kuće nam bile tri minuta hoda udaljene), da on ne pomenu Assangea od Wikileaksa. Kaže za njega: „To je jedna krajnje kulturna pojava”.

O, Romale! Goričani! Poslušajte ovo! „Krajnje kulturna“. Ima li i frontalna, lebdeća, puzeća, startno-kulturna..?

Ne bih bio Bosanac da mi odmah ne proradi kontra-inat. O Assangeu bih i dalje nešto kao pozitivno mislio, ali kad optuženi za zloupotrebu povjerenja poslovnih partnerki zadobije simpatije već poprilično svima antipatičnog Kusturice, vidim, i moja će priča potrajati duže nego što sam želio. Prije svega, pada to u vrijeme kad uhapsiše u Austriji Jovana Divjaka, generala koji nije izdao otadžbinu, Ustav, narod, humanost. Nisu svi u JNA bili nemoralna bagra i destruktivni paraziti.

Europska civilizacija ne vidi da hapsi samu sebe. Divjak je bio i ostao čovjek. Ostali đenerali i (raz)bojnici, zasigurno antisemiti, dograbili se jatakovanja i globo-lobiranja s Yu-Izraelcima najgoreg kova. Istovremeno, filmadžija s odurnim vonjem dedinjskog viskija, opet mi se po Izraelu mota oko nogu. Tad već više ne mogu izdržati, navalim na tastaturu. Pronalazim da je ljubomorni kustolovac, služeći se jalijaškim niskim udarcem, o oskarovcu Danisu Tanoviću izjavio: „Morao bi narasti, pa shvatiti kako se prave filmovi“.

Tako govoraše Nemanja. Vjerovatno zato što se Tanović usudio uočiti, i sročiti, za razliku od mnogih nojeva: “Nisam želio na festival na kojem je Emir Kusturica bio predsjednik festivala, sa svojim filmom ‘Pakao’. Kad je 1995. godine počeo genocid u Srebrenici, on je iste godine dobio za svoj film ‘Zlatnu palmu’, a na tom filmu piše da se zahvaljuje JNA, istoj toj armiji koja je počinila genocide nad Bošnjacima. Meni se tu završava svaka priča. Nemam što da kažem na to.”

Nažalost, to još nije sve. Nakon Nikolaidisa mlađeg, Kusturica tuži Petra Lukovića, urednika „e-novina“. Sam je već odredio visinu kazne. Obrušava lavinu na sebe, na čijem najvišem valu jezdi čak i čiča Marko Vešović, ali ne čini se da će sva ta urnebesna lomljava riječi i emocija dotući goričko-mokrog drven-kamenka. Otkako je Goricu zamijenio za umokrenu goru, ne da se taj lako privezati ni prizvati k savjesti i razumu. Po svoj prilici, ta assangeovska “kulturna pojava” neće se ni dogoditi. Jer, kako izjavljuje, “Dodik je moj najbolji prijatelj”.

Da ne pomisli neko, volim li se to ja igrati vatrom, ili, još gore, karmom umokrenih nevoljnika, moram napomenuti: meni lično ne smeta Kustino konvertitstvo s ovog na ono, nek mijenja sve što želi koliko mu ćud gorsko-crna dopušta, ali jedno nikad neće sa sebe skinuti: da ga sve manje slave, a sve više žale. A ima l’ ičeg goreg gorskom goričaru, nego da ga živog ožaljuju? Pa ga i meni skoro žao, ne bih ništa ni da pišem. Međutim, žali li on djecu svoga Sarajeva? !!! ??? A djecu Foče, Prijedora, Višegrada? Svoje Bošnjačiće? I bilo koga?

Ne žali taj nikoga, ogrezao u blato skoreno na čizmama, ničim različitim od okrvavljenih čizama onih uz koje je stao.

Nema tu umjetnosti za ljude, samo gozba nečastivih.

I onda, u svemu, ne žalim ni ja sebe samog, što mi je suđeno da učestvujem, bar u ovom virtualno-elektroničkom igrokazu. A neću ostati samo na retoričkoj distanci, niti ću mirovati dok se ne pojave na sudovima autori tragova zvjerinjih. Nemam namjeru ćutati o onima koji podsmijehu izvrgavaju patnje svojih žrtava. Nema uzmaka. Zbog nedužnih sugrađana i gorštaka kojima u posjete planinarske dolazih, ne mogu i nemam pravo da klonem. Mrtvi su neokajani, ali bar smirenih duša negdje na nebu. Sada mi je ponajviše žao živih, na njihovu nesreću, živopamtljivih. Sve bi dali da nije bilo, ili, bar da zaborave. Ali, ćutke, da niko više i ne sluti, gori im u grlu, u stomaku, u mozgu. I na tom bolu, jadu i tuzi neko pravi filmove, čak komedije, kao u filmovanoj storiji o braći Palestincima koji krijumčare preminulog oca iz Jeruslima u Ramalu. Kojem li normalnom čovjeku to može biti smiješno?

Lijepo pismo napisali filmadžiji iz Francuske, poručuju i apeluju ugledni, blagi i blagorodni ljudi, da bojkotuje Izrael. A on se navadio, pa dolazi li dolazi. Oglušuje se, ne osvrće. Dolazi i derneči. S njim mi se ogadi i Nele Karajlić, sa četničkom o Raši. Ili, „Crko Maršal!“ Svu tu urnebesnu graju, kič-kamuflažu za ozbiljne transfere, svaki put plati neki debelokoži izraelski Bosno-eksploatišući liliputanac, i put, i boravak, reklamu, organizaciju lutajućih terevenki, i još obeća kao „partner iz Izraela“ da će uz Nemanju Kusturicu (dobro mu ime, od nemati, a i nema ništa kad srca nema) podržati Novaka Đokovića i Divca, sa nekoliko miliona dolara. Pa lijepo, ali mogli su da donesu Kopaonik, Taru, Zlatibor i Mokru Goru u Izrael. Evidentno je da se iz Izraela, nakon svake turneje drekavaca, manje njih vrati nego što ih je došlo. S njima uvijek infiltriran stigne i ostane neki Jezda, Batko, Cvetko… Pa, kad su tu, da im presele i ambijent.

Tako, ilegalno, raste kriminogena publika, u „svakom pogledu napreduje“, kao krajnje kulturna pojava, kao kraj kulture.

Puk bosanski još ćuti, miruje, ali nezadovoljstvo buja, kao cunami. Doći će to, zov pravde, neumitno, kad i glad…

Mjeri li se brzina meteora prije nego sagore? Ili je bitno ushićenje duše tokom njihovog blještavog putovanja svome kraju?