Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za Visoko.co.ba piše Sadžida Dedić: E, moj Ahmo

Mart. Mjesec proljeća. Karanfili. Parfemi. Poljupci. Sve smo mi Šeherzade svog svijeta. Danas. I svaka bi od nas da sretne u životu baš Onura. Nemoguće je  da baš svaka od nas pronađe muškarca koji će u svakom trenutku biti pažljiv i vjeran, ali je lijepo  znati da si voljen. Lijepo i na trenutak, za vječnost još ljepše.

Pokušaj muškaraca da i oni imaju svoj dan  datumom obilježen nikada nije uspio. Zašto? Zato što  imaju čitav život obilježen kao što žene imaju Dan žena. Kako? Lijepo. Prvo ih pazi mama, poslije to preuzme žena, neki imaju privilegiju da imaju i sestru. Izostavila sam ljubavnice. Namjerno. One jedine bivaju samo pažene i mažene. Nikad žrtve.

Ovo je idealan dan da svaki muškarac pokaže  koliko zna i može da učini za žene svog života.

Skromnim poklonom, ručkom, da joj odrecituje par ljubavnih stihova. Vidi mene, opet ja zaboravila da sam na Balkanu. Svaki put kad krenem u pohode romantike, negdje u zasjedi sačeka me priča istinita, a vezana je baš za ovaj dan. Ispričala mi ga je Fikreta. Poznanica. Slučajno.

Prije trideset godina u prodaji su se pojavili mali ventilatori. Imati ga, značilo je živjeti sa stilom. Tako je njen suprug Ahmet odlučio da joj kupi za Dan žena nešto posebno.

I kao sad da čujem njen glas:

“Vazdan ja na prozoru gledam žene, neke nose jedan karanfil, neke i nekoliko buketa. E, moj sinko, u šta se pare neće potrošit danas. Kad eto ti mog Ahme prije dva sahata kući. Nosi i on karanfil i nekakvu kutiju zamotanu bilesi u bijeli papir. Ne bi mi mrsko kad ga ugledah sa hedijom. Sklonih se ja sa prozora, pohitim da otvorim kanata, nisam ih ni otključala, zabavila se gledajući svijeta. On pohitio, sve se smije. Aman jarabi šta li je ono zamotano, kontam.

Uđem ja u kuhinju, ne mora vala znat da sam virila.  Ne bi malo uđe on i dade meni ono u ruke. Htjede me i poljubit; ama nos'te đavo da ja ovo odmotam. Kad odmotah, moja ti si draga imam šta vidjet, kupio lepiricu.  Ama, dragi Ahmo, šta si ovo kupio, što će mi ovo?! On se zašuti, poslije veli da je mnogi svijet to kupio pa hotio mene da obraduje. J…. te svijet. Velim ja njemu vrati ovo. On neće. Ako ti nećeš, ja ću. Stavim ono u kesu i u prodavnici zamolim prodavca da vratim lepiricu. Čojk se smije. More bit i meni, briga mi je. Svratim u posuđe i kupim šerpu. E, moj Ahmo, šerpa meni treba, kakva lepirica. Otvorim prozor i vrata i eto ti promahe. Šta neće izmislit samo da svijetu pare izmuzu.”

Fikrete odavno nema, ostala je priča kao jedna lijepa uspomena. Priča u kojoj se ogleda sva suština života žene u Bosni. Šerpa i karanfil uprkos svemu.