Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za Visoko.co.ba piše mr.sc. Marjan Hajnal: Lov na Nobela

altGdje se krije donja granica (s)trpljenja?
Pretjerano popustljivi pojedinci, intelektualni i moralni mekušci, upropaštavaju svoj narod, kao i ekstremno netolerantni. Prvih se ne tiče ništa, drugi opstruiraju svaku promjenu. Kolebljivci se pojave kao meteori, pa se izgube. Ili im nedostaje postojanost, ili se lako umore i obeshrabre, ili ih nešto dezavuira. Kada će se početi artikulirati nepovrediva patriotska svebosanska inicijativa i biti proslijeđena na adrese eminentnih bosansko-hercegovačkih institucija? Za to vrijeme dok čekaju čudo, hoće li dočekati da nacisti počnu dobivati još i priznanja poput Nobelove nagrade?
“Šta da se radi?”, pitao je Lenjin i dao odgovor koji je materijaliziran ovih dana u Egiptu. Istina je da nije jednostavno razumjeti svu pozadinu zbivanja, kao ni perspektive njihovog razvoja, ali je poželjno podržati sve revolucionarne promjene korisne po narod. Većina Egipćana bili su ili bez posla, ili su zarađivali dva dolara dnevno. A svaki ministar i general živi kraljevski.
Događanje naroda je uvijek dvosmisleno, može biti konstruktivno, i opasno po njega samog. Sudbine Bosne i Iraka su najbolji primjeri.
U situaciji kada se rasparčava država BiH, jednog Dobricu Ćosića kandidiraju za Nobelovu nagradu. Beogradski dnevni list “Kurir” izvještava:
“Nominaciju će svojim potpisima, između ostalih, podržati rektor Beogradskog univerziteta Branko Kovačević, Ljubomir Tadić, Gojko Tešić, Matija Bećković, Miodrag Radović, Milorad Ekmečić, Miroslav Egerić, Gojko Đogo, Miro Vuksanović, Pero Zubac, Čedomir Popov, Dušan Kovačević, Dušan Kecmanović, Emir Kusturica, Jadranka Jovanović, Ljubiša Rakić, Rajko Kuzmanović… Takođe, podrška stiže i od Noama Čomskog, Edgara Morena, Petera Handkea, Jelene Guskove…
Emir Kusturica kaže za “Kurir”: “Dobrica je to zaslužio. On na mene ostavlja impresije velikog borca, velikog socijaldemokrate i velikog književnika. Ima moju punu podršku”.
Na takvu i sličnu podršku sigurno računa i HDZ-ovac Ivo Miro Jović, hrvatski član Predsjedništva BiH, izjavljujući krajem oktobra prošle godine, prije nego je mandat prepustio Željku Komšiću:
“Hrvati su, zbog osjećaja podređenosti, srušili Jugoslaviju i spremni su to ponoviti i u slučaju BiH, ako im se ne dozvoli ravnopravnost s ostala dva konstitutivna naroda. Politički predstavnici hrvatskog naroda spremni su i na najradikalnije oblike političke borbe, ako predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović ne postane novi predsjedavajući Vijeća ministara BiH. Ako bošnjačke političke stranke nastave odbijati razgovore o ustavnim promjena koje bi Hrvatima omogućile formiranje vlastite federalne jedinice po uzoru na RS i FBiH, nije isključena ni mogućnost definitivne podjele BiH.” (“Slobodna Dalmacija”, 28.10.2010.)
Besprimjerne prijetnje i ucjene. Samo neko patološki zlonamjeran može “zaboraviti” Ćosićev repertoar izdajničkog licemjerja, u odnosu prema Golom otoku u toku njegovog isljedničko-sadističkog manekenskog dvonedeljnog obilaska te ropotarnice 1952. godine. Smatra se da se stotine logoraša nisu živi vratili, a neki historičari operiraju i cifrom od 8000.
Prema evidenciji koju je uradio Ljubo Mihić, stradalnik sa Golog otoka od 1948., osuđeno je 55.663 i to 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, 39 pomoćnika ministra, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR-a, 1.673 nosilaca spomenica, 4.153 funkcionera KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica. Bilo je Golootočana koji su robijali i po 19 godina.
“Neki su slati i po drugi put, kao talentovani profesor Milutin Golević, književnik. Totalna špijunaža je razorila cjelokupno državno tkivo, uništila sve moralne tekovine, tako da se titoistička država srušila kao kula od karata. Trinaest isljednika sa Golog otoka se ubilo zbog griže savjesti.”
Da li je potrebno naglašavati da prihvatanje izjednačavanja svega zbiljskog kao umskog znači opravdanje čak i nekih momenata u knjizi “Mein Kampf” kao estetičkih?
Definicija estetičkog može se tražiti samo u ravni humanog. Što nije humano, ne može biti ni umno, pa prema tome ne može se svako djelo s izvorištem u negativno sazdanoj “inteligenciji” nazvati umjetničkim, apstrahirajući od ličnosti njegovog autora. Ćosića-pisca poništio je Ćosić politikantski mešetar-antihumanist. Gori su od njega samo oni koji ga nominiraju za Nobelovu nagradu, i tako već osebujno degradirane i prilagođene ukusima onih što je skriveno ili javno priželjkuju za sebe.
Nesporan je uticaj Ćosića na članove SANU i na predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića, tokom njegovog jednogodišnjeg predratnog mandata 1990/1991. A bio je jedan od glavnih inspiratora ideje o razbijanju Jugoslavije i teze o mirenju “podijeljenog srpskog naroda”. To mirenje značilo je ne samo izjednačavanje četnika i partizana, već apsolutnu amnestiju četništva i znak bivšim antifašistima da se počnu sakrivati. Takvom “književniku”, iako “nije oduševljen nominacijom” nedostaje samo još Nobelova nagrada. Njegov najveći pronalazak je način kako da se osmisli savršen zločin, i to masovni. I pri tome patentira poseban spoj isplative kinematografske i književne “umjetnosti” s nagrađenim nečovještvom ispoljenim u uništavanju slobodne suverene zemlje Bosne i Hercegovine.