Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Azra Šehović Kazija: „Il me vodi, il probodi, il nađi u vodi“

Doskočica, poskočica il duhovita strana visočkih starih meraklija?! Kakogod bilo, ja se oduševih, pa mi sve nešto žao da ne zabilježim ovakvu raspojasanost mladosti altdavne u ovoj čaršiji što je danas bije glas potonuća. Kažu da je to izjava čuvenog visočkog šnajdera, rahmetlije, sijeldžije i meraklije! Rahmet da mu duša primi svaki puta kad ga neko spomene po meraku i sevdahu, a vala i zanatu! 

Običaj iz davnina i ja u njemu, poštujem običaje, mislim da tako treba, oni su biilo jedne čaršije, jedne mahale, onog čovječijeg u nama samima.

Kad preseli insan, rahmetlija, na onaj svijet, klanja se dženaza, prouče tevhidi i posjećuje se ovozemaljska kuća rahmetlije. Suosjećamo u žalosti sa najbližim. Iskustvima tješimo, svako svoju muku ima i zna šta treba kazati u takvim trenucima. Popije se kahva, onako nekako, u miru i tišini. Nirvanu ožalošćene kahve nagazi poneki uzdisaj, slijeganje ramenima i kimanja glavom u znak suosjećanja i tvrdnje, takav je život! Prolazan. Šta ćeš! Sve nas to čeka jednog dana, ne daj Bože teške i duge bolesti, pri tome ne misleći na sebe same, jer nama još nije vrijeme, nas još čeka težak i neizvjestan život. Niko se ne otima iz čeljusti tog neizvjesnog i mukotrpnog života, toj nepravdi koju nam nametnuše ko zna koji, i ko zna za kakve ciljeve. Svi smo nesretni, nezadovoljni, ima se tek da se jedva skrpi kraj s krajem, ali neka nas, hvala Bogu, još među živima. I tako se uz mimiku i uzdisaje, pokoju izgovorenu riječ, obavi posjeta ožalošćenima, valjda svugdje gdje je takav adet, običaj, ali u mojoj čaršiji ne, kod nas je i taj običaj isprepleten duhom, bubnjajućim bilom našeg čaršijskog čovjeka, terslukom kako često ćemo čuti da nas kvalificiraju. Nas ne razlikuju plaho po obrazovanju, po bonluku i begluku, već po tersluku. I neka je tako. Kad bih sastavljala definiciju tersluka prvo što bih kazala je da su beskrajno pošteni ljudi tersovi, da su pravih leđa, pokornici dostojanstva i istinoljublja pa nek ide glava i da ih vodi životna krilatica „use, nase i podase“ pa kud puklo da puklo. I rekla bih, onako figurativno, da kad ih svrbi lijevo uho, počešu ga prstima desne ruke preko glave.

Eh, među takvim tersovima ni žalost nije žalosna, nego je snažna duhovnost pregazi i prelazak iz onozemaljskog u ovozemaljsko, učini sjetnom i sretnom, pa priča krene od koverti za hodže, preko vjerske članarine i ćefina, do ispoštovane svake želje rahmetlije.

A to, to posjeduje samo Visoko. Visočki Institut pater familias je nepisano pravilo,  nezabilježeno na hartiji, ali duboko urezano u svijesti i podsvijesti najbližih, onih koji ostaju iza rahmetlije. I priča nastavlja pričom o jednom starom Visočaku merakliji, nadarenog terslukom, koji je u inat smrti i preseljenju na onaj svijet, tražio da ga se uz dženazu i sve muslimanske običaje, u mezar,  isprati muzikom i starogradskom pjesmom „Kad sam bio mlađan lovac ja“ i naravno, ako ste pomislili da je tako nešto nemoguće, prevarili ste se!

Zatim slijedi nastavak, kad su nekad, rahmetlija i njegova meraklijska družina sjedili na ovom ili onom mjestu, obavezno uz rijeku Fojnicu, uzvodno il nizvodno, pa harmonika i rakija, pa meza i žene i obratno, pa iiih, ja lijepa vakta i vremena. A što smo se smijali! A kad su prvi četverotočkaši zaburgijali čaršijom, visočke sevdalije ne htješe  u mezetluke autima već pješice i biciklima, kako koji veći ters bijaše! Pitali jednog Avdagu rahmetli zašto biciklom uz rijeku Fojnicu na Sedmi kilometar od Visokog, a on im odgovorio:  „Kad sam motorićem, ne čujem ‘tice“!

Oni koji poznaju stazu mladosti rahmetlije, ubace pokoju pričicu sa sijela, jer svako je sijelo iznjedrilo makar jednu priču za antologiju, i žalim da nije zapisana svaka takva priča „lovačka“, kiti se niska đerdana od iskustava, poskočica, krilatica, pa se preda, pokloni, rahmet svakome čiji ukrasni bobak kiti đerdan mladosti meraka i sevdaha visočkih tersluka da me „aah“ spopadne na taj vakat i zeman.

I lijepo mi žao što se na žalosti ne sjedi dugo, već ko biva samo onoliko koliko da zijaretimo obitelj rahmetlije. Ustajemo, kako je ko prije došao i razilazimo se svako u svom svijetu i dumanu, a ja sa još jednom spoznajom da u ovoj čaršiji ljudi ostaju kakogod im je, i samo u njoj nema nikakvu, ama baš nikakvu, vrijednost mudra latinska „Ubi bene, ibi patria“!

 

 

 

 

Posted in BiH