Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Azra Šehović Kazija: You don´t belong here

altPočetak je godine, 2011. Gluho je doba. Nemam sna. Cijeli dan me more misli. Zašto? Sinoć, nedjelja večer, dođoh u jedan od voljenih mi gradova, tamo me znaju. U njemu ljude osjećam svojima ako tako mogu reći poslije 13 godina odsustva iz njega, ili ne mogu?. Sad više nisam sigurna. Nejse! Izašle smo na piće, ko u stara dobra vremena, nas dvije i moja šćera, kako je volim osloviti. Isti caffe bar kao nekad. Uvijek čist i ugodan  uz male interijerske izmjene, nevažne. Ljudi isti. Poznajem ih, neke skoro koliko i sebe ili makar sebe od petnaestih, ne tako davno da zaboravim, ali ne tako skoro da su isti. Vrijeme je na svima nama ostavilo tragove u borama, ćelavosti, kilogramima, ali to su tragovi koji nas čine prolaznim i rekla bih da su čak i simpatični. No, u devedesetak minuta spoznah tragove koji mi osakatiše potpunu ljubav.

Prolaze lica, meni dobro znana, znana isto toliko koliko i ja njima. Smiješkom ih dočekujem u ogledalu, htijući pitati: Kako su? Šta rade? Kako su im obitelji? Za nekoga su to ustaljene kulurno-dijaloške fraze, za mene dragost što ih vidim.

Dočekaše me tri ili četiri škrta pozdrava i sijaset trzaja glavom u drugom pravcu. Munjenih pogleda. Šuškanja i, okom ulovljenih analiziranja. Ovdje nema oprosta bio kriv ili ne.

Prijateljica mi veli uz blago tugaljiv smiješak: „Nemoj da te pogađa. Ti više ne pripadaš ovdje.“

Nameće mi: Zašto? Ali, Ne pitam je. Ne znam ni trebam li odgovor sad ili dok preispitam sebe. Iako, moram priznati, nije mi svejedno.

Na izlazu me zaustavlja lokalni gošpar u zrelijem dobu negoli smo mi, pita za muža, za neke zajedničke prijatelje-poznanike, onako uobičajeno, uljudno. I, zahvalna sam mu!

Ponedjeljak je. Hladno je. Neradni dan. Nema se potrebe izići iz kuće, ali, ponedjeljak je, pa se mora. Pazarni dan. Pijačni.

Opet moja šćera i ja, idemo na pijacu kroz mahalu u kojoj ostavih djetinjstvo. Iz jednog sokaka u drugi, dočeka nas mala kamena džamija u Saračici.

Brojna bosanska mjesta u svom nazivu kriju objekte koji su u ne tako davnoj prošlosti bili mjesta osobitog ibadeta, objekti u kojima se Gospodar spominjao, ali historija se uvijek igra sjećanjima i zameće trag pamćenju umotavajući u zaborav ono što se ne bi smjelo zaboraviti. Tako je i ovoj džamiji, koju je neki hadži Hasan izgradio u XVII stoljeću,  htijući zemlju obilježiti svojim trajanjem, historija umotala u zaborav hadži Hasana, a nama ostavila Saračicu.

Naspram hadži Hasanove džamije, leži turbe. Mala kuća, u bijelo okrečena, sa jednim prozorčetom i zaključanim vratima, zeleno bojenim. Sa otvorom za novac koji se prije poklanjanja dove ostavlja za hizmećara turbeta. Cijelo djetinjstvo sam, prolazeći kroz Saračicu, taj mali kutak dovišta, stajala ispred turbeta i učila الفاتحة -El Fatihu, neznanom mejtu u kaburu. Nisam sigurna koliko oni, koje do sinoć smatrah svojima, znaju i danas, kad smo već stari da bi nam neznanje moglo stati u oprost, kome se poklanja dova već stoljećima u tom turbetu. Ja možda znam. Hoću reći, znam legendu koja kaže da je, baš u tom turbetu, ukopana djevojka sluškinja.

Koliko ironije!

Koliko je uskogrudnih, mentalno unakaženih, novcem i imanjem statusnih lica poklonilo dovu djevojci sluškinji!

Mnogo!

Srećom, pamtim i one Boguugodne i skrušeno izvrnute nebu dlanove. Dobro je da je tako. Ima ih još!

Iz Saračice se spuštam ka Jaliji, pa uzvodno, čaršijom, prema pijaci. Prolazimo kroz nezamislivo pust grad, a pazarni dan. Rijetki su na ulici. Ne zbog zime, već zbog potopljenosti u kojoj su se našli. Učmalost vlada ovom, nekada bogatstvom darovanom čaršijom. Mimoilazim se sa strancima. Tek svako treće lice prepoznam. Interesantno, ne čujem više na ulici „Es selamu ‘alejkum“, a ovo je čaršija u kojoj je eho muslimanskog pozdrava odjekivao mojim, socijalizmom uramljenim, djetinjstvom, i mojom mladosti u izdisajnom titoizmu. A onda, godinama rata i poslije rata. Danas, dok idem čaršijom, ne čuh nijedan selam. Čak ni ispred Tabhanske džamije, Tabačke iz 1871 g.

Izlozi plaču. Aranžiranje, trgovačko-umjetnička grana, je ovdje, čini mi se prevaziđeno. Izlozi koji ne plaču, načičkani su kineskim komadićima garderobe, cipela, ukrasa, kućnih potrepština. I oni vrište. Čak je i umjetnička galerija u Tabhanskoj, nekada nedostižna i svačijem pogledu, podlegla čarima Kine. Našu vanjštinu kreira Kina i second hend šopovi. Njih ne fali, hvala Bogu, inače bi bili goliji nego jesmo.

Kožarini dimnjaci su posljedni svjedoci postojanja, u ovoj čaršiji kao ni jednoj drugoj, bogate radničke klase. Oni  i moja sjećanja. .

I dok se polahko primičem pijaci, u čelo me udari veliki natpis sa novoizgrađenog zdanja, SBB-Savez za bolju budućnost! Nekada me u čelo tukla SDA.

To je znači demokratsko društvo. Kvazi demokratija koja je iz ove čaršije istjerala radničku klasu, istinski Selam muslimanskog pozdrava, duhovnost njenih građana, a donijela kinesko šarenilo i second hend šopove…

Pijaca slaba! Ništa na tezgama. Pokoji naramak neizgledne prase, suhe šljive veličine mandarine, domaća jaja koja su manje domaća a više vještačka, pletene vunene čarape. U odjel za mliječne i suhomesnate proizvode nisam ni ulazila. Nekako, čim ugledam gomilu visećih dimljenih peka obuzme me nagon za povraćanjem. Vrtoglavica. I u njoj natpisi: Paragvaj, Argentina, Urugvaj,… pojma nemam, ali liči na robne rezerve zaleđenog mesa, ko zna kojih životinja iz 70 – tih. Danas se svi bave fast sušenjem mesa. Rijetki su pravi mesari! Sve se pretvorilo u brzu zaradu!

Kroz pijacu, jedino što sam okom zabilježila, jesu frizure starih teta. To su iste one frizure koje sam zamjećivala i kao dijete dok me majka vukla kroz pijačnu vrevu i gužvu. Smijala sam se njihovoj neprilagođenosti modernom vremenu. Kratke, da pokriju uho žensko, a valovite i našušurene na zatiljku. Tačno si mogao ocijeniti prečnik viklera kojima su ih štimale. Ehotona litar, pa laka za učvršćivanje i tako pod maramom dok se dobro ne ukalupi i osuši. To su ženske frizure koje su ukrašavale lica  i hanuma i gospođa u mojoj čaršiji. Ne znam zašto, ali danas su me učinile sretnom. Starim. Ili žalim za skromnijm a sretnijm vremenom, izgubljenim u ovakvoj demokratiji.

Iz pijace izlazim na drugu stranu, idem kući Sebiljem. To je gornji dio čaršije smješten u podnožju Visočice. Smijem se historiji u lice. Prvo zato što nije uspjela dokrajčiti srednjovjekovni grad na vrhu Visočice, a ni zatrnuti ime čaršije koju su srednjovjekovni vladari obilježili svojim trajanjem. Nije uspjela ni franjevačku obrazovanost, pravičnost i odanost istjerati iz ove čaršije. Smijem se historiji jer nije joj se dalo protjerati nakšibendijski tarikat i dervišku duhovnost koju je zapečatio Šejh Husnija Numanagić 1904. I slutim u njoj, ono što se ni izustiti ne smije izvan nje.

Dok završavam svoje preispitivanje, a svitanje se probija kroz noć, Ja znam da, možda više ne pripadam ljudima u toj čaršiji, ali ta čaršija, sasvim sigurno, pripada meni!