Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Azra Šehović Kazija: „Jedna priča je najstrašnija i najopasnija“

altKoliko priča sam čula, koliko pročitala?

Zarovih se u svoju biblioteku, ne mogu više čitati ove ekranske priče, umorne mi oči. Volim miris knjige. Ova, koje se latih, ima nekako drugačiji, neko bi rekao vonj, ja kažem miris vremena. Miris memli biblioteka, polica. Miris ruku koje su je otvarale, listale. Prenosile od jednog do drugog čitatelja, miriše prolaznost iz nje. A opet nekako, sad dok čitam dio iz  naslova NAŠA KRONIKA , koji sve i da hoću, ne smijem prepričavati, ali moram upotrijebiti. Ostaviću na uvid da sama Kronika potvrdi šta se dogodilo tih dana, rujna 1942. a ja ću zabilježiti „kroniku“ svojih osjećanja u ovom trenutku.

Zabilježen je 80-ti rođendan Edhema Mulabdića, pisca romana „Zeleno busenje“. Danas, pisce rijetko ko spominje. Tek pokoja promocija ostane zabilježena u kratko-minutažnom prilogu vijesti, u još kraćem pripadajućem dijelu istih, Iz kulture.

Moj frend iz studentskih dana, Faruk Šehić izrasta u spisateljsku gromadu ovog doba, ali tek mali broj štovatelja pisane riječi zna za njegov prvenac „Pod pritiskom“, priče koje su artefakt o bosanskom čovjeku današnjice. Svaka priča je historijska bilješka o jednom danu, o jednom strahu, o samoći, o svom čemeru koji čovjek može kušati, ne htijući mnogo, ne imajući ništa, a željan života. Svaka! Zamalo pa kronologija dana u životu Faruka Šehića.

Ali ko još zna za Faruka Šehića? Edhem Mulabdić bijaše živ te davne 1942 godine kada mu u Našoj kronici čestitaše osamdeseti rođendan i zaželješe još duga života, a Faruk Šehić za svaku svoju briljantnu priču mora sam naći pare da je objavi, da je promovira, i opet sve džabe. Ovo vrijeme ne voli čitati. Ovaj bosanski vilajet ne voli svoje

„ čovjekove „  kako kaže Faruk u jednoj svojoj priči : -Ne volim ljude. Ali volim čovjeka“ !

 

Zabilježena je i smrt sveučilišnog profesora i dugogodišnjeg ravnatelja sarajevskog zemaljskog muzeja, dr Ćire Truhelke.

To je kronika, ali u tom kronološkom zapisu, ovlaš je zabilježena i jedna neminovnost svih vremenskih epoha, a to je, da su historijske bilješke uvijek „incerta est“. Objektivnost upitna. Pristrasnost neupitna. I kako onda vjerovati i imati sud o istoj.

Koliko smo mladosti proćerdali, vjerujući u jednu priču?!

Kronologija bilježi da je dr Ćiro Truhelka bio „Kao historik i to rijetko solidan i objektivan…“ i ja ne mogu a da se ne zapitam, šta će današnja kronologija zabilježiti o povijesničaru ovog doba, prof.dr Dubravku Lovrenoviću? Hoće li njegova knjiga „Stećci“ koja, kao hećim sa tlakomjerom, opipava bilo bosansko-hercegovačkog identiteta, u periodu Siraj ćuprije za Bosnu i Hercegovinu, presuditi u korist sintagme „solidan i objektivan“ ?

Jedna priča je najstrašnija i najopasnija!

 

 

 

Posted in BiH