Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Dejan Šćepanović: Junaštvo rezignacije

alt“Svi su oni isti – lopovi”, reći će ispijajući kafu prosječni predstavnik mladih ljudi, opisujući naše političare, sakrivajući tako svoje šturo znanje o politici, društvenoj situaciji ali i svoju indiferentnost prema svemu tome. “Svi su oni isti” za njegovu generaciju koja vrijeme utapa u kvotama i koeficijentima kladionica uz minimalno 3,4 “dnevne kafe” i tako iz dana u dan. Lako je kada si glup, to je svima jasno, ali biti indiferentan prema nečemu što te se tako jako tiče je neizrecivo teško.

Stoga naš junak poslije izrečene rečenice “Svi su oni isti – lopovi”, nema mnogo izbora nego da ne opsuje nekog od naših sadašnjih ili bivših vlastodržaca. Psovka je naravno refleksija svih muka koje jedu našeg junaka, a koje on pokušava razmutiti sa 2 tiketa kladionice, tradicionalnim “razrađivanjem” taktike i kvota, izlascima za vikend gdje se trudi potrošiti što manje, a popiti što više i rijetkim “praznicima” da li religijskim ili sekularnim – nije bitno – ishod je isti gušenje briga razonodom ili alkoholom. Svoju psovku ne pokušava opravdati, a zašto i bi ? Tradicionalno prazan džep, koji tradicionalno svakog dana tek malčice popune roditelji, tradicionalno “usrane” vijesti kojim ga bombardiraju mediji, tradicionalna frustracija čitavog postratnog ambijenta, tradicionalno nepotistički kapitalizam koji je hladnokrvan prema svemu što ne poznaje , sve to hrani svijest našeg junaka da je svaki njegov napor fatalistički besperspektivan.

Stoga i jeste primoran na imanentno propadanje, zatočen u lažnom spokoju rezignacije koju je sam stvorio. Tek ponekad ga neka vijest, članak iz novina ili komentar sa susjednog stola u kafani može otrijezniti iz tog iluzornog svijeta nepomičnosti i tada se od njega može čuti gore spomenut komentar koji deskribira naše političare ” Svi su oni isti “.

Tek tada naš junak priušti sebi luksuz da se nervira time što iznosi svoj stav. Tek tada naš junak ponovo dobije obris davno zaboravljene ljudskosti. Ali taj fenomen brzo prođe i samo nekoliko minuta je dovoljno da naš junak ponovo sa velikom ugodom zalegne u svijet kladioničarskog adrenalina, vikend opijanja i novogodišnjeg derenečenja.

Ipak, ja ga shvatam. Puno je lakše blokirati sve otrovne strele realnosti koja je krajnje očajna, kvotama na kladionici, dogovaranjem sijela za praznike, opuštanjem za vikend, zezancijom i praznim pričama. Ipak intelektualne diskusije su opasne, one našeg junaka tjeraju da se nervira jer u njima uistinu prihvati kao stvarna sva sranja koja blokira kada je u svijetu mahalskih priča, sijela i kladionice.

Zato našem junaku nemam šta da zamjerim, potrebno je jako mnogo snage odreći se ljudskosti radi lažnog spokoja. Potrebno je jako mnogo umjeća da bi se glumila indiferentnost i jako mnogo intelektualnog samosakaćenja da bi se bitno zamjenilo trivijalnim i glupim.

Zna naš junak da pored parazitskog života ispunjenog besmislenim trivijalnostima postoji i onaj pravi – ali on je tako bolesno nepravedan i grub da čak i ne pomišlja da se okuša u njemu.

A zašto i bi ?

Bez štele, u našem poganom kapitalizmu koji je pod patronatom tri BH etnokratije, naš junak može biti samo rob.Jer čemu crnčiti za inostrane robovlasnike, teško uništavajući zdravlje za tričavu dnevnicu? To naš junak ne želi.

Bez posla tj. bez novca, u našem kulturno, etički, moralno i civilizacijski retardiranom društvu, naš junak može biti samo persona non grata. A to naš junak ne želi.

Jasno je našem junaku da njegov drug iz razreda iz osnovne škole ima ogromnu platu i kancelarijski posao, sa istom školom i slabijom inteligencijom no što je njegova. Jasno mu je i zašto je to tako, a najviše ga boli što mu se kao jedina karta, za ulazak u stvarni život, predstavljaju masovni izrabljivači radne snage i beskrupulozne kompanije koje će mu odrati i tijelo i dušu za sitnu dnevnicu. Stoga , naizgled samozadovoljno, on čući u svom svijetu fantazije i društvene, intelektualne i duhovne stagnacije.

A ako se slučajno rodi arhaična ljudska potreba za nečim dubljim i duhovnijim naš junak će i to rješiti a da pri tome ne zadre u esencijalne probleme čitavog društva. Njegovi duhovni, intelektualni i filozofski apetiti naći će zadovoljenje u muzici, od rocka do house-a, u “fejsbukanju” i sportu. To je skoro pa savršeno rješenje – kao konzumenti umjetnosti i sporta tek su blago okrnjeni politikom, društvom, nacionalizmom i postratnim sindromom, a kao konzumenti internet socijalnih mreža – politika, zločin, nepravda i jad cijelokupnog društva  se mogu manifestovati samo kao “grupa”, a “lajk” ili “dislajk” su metodi aktivnosti. I tako lišen frustracije i kritičke analize, naš junak kroz lajkanje i dislajkanje može izgraditi vlastiti virutalni svijet stavova, mišljenja, pojedinaca koje podržava, odobrava, demantuje ili mrzi, a da pritome nema ni najmanje predstave o samom bitku, sadržaju i posljedicama istih.

Stoga napojen virutalnim ideologijama, zadovoljen “šupljim” političkim stavovima i odan svojim “lajkovima” prema stvarima, fenomenima i pojedincima o kojim malo ili nimalo zna, naš junak zapravo čitavu anksioznost i frustraciju koje su sastavni dio našeg bosanskog građanskog identiteta, prepušta fejsbuku.

To je skoro pa savršeno rješenje problema ; ubijanje individualne svijesti – kladionicom, turbo-folkom i rakijom, a kolektivne svijesti – ogoljenjem praktične i teorijske vrijednosti svih ideologija, svjetonazora, empirija, stavova, filozofija postavljanjem istih na fejsbuk.

Tu je kraj jednačine. Politika je u fejsbuku – dislajk, nepravda – dislajk, štela – dislajk i na tome se završava čitava moralna i intelektualna analiza tih društvenih fenomena. Dok je sa druge strane trivijalnost glorifikovana lajkovima puno više zanimljiva našem junaku, pa tako da je ; slika djevojke ispred ogledala sa mobitelom u ruci – LAJK uz obavezan komentar , gol Messija – LAJK uz obavezan komentar, novi spot Ekrema Jevrića – LAJK uz obavezan komentar a status “u vezi” prijatelja je sublimacija sreće i jedna od najvažnijih stvari u životu našeg junaka, i to ne samo u virtualnom već i u onom pravom – realnom.

Mada može nekoga i začuditi slika Karla Marksa, Che Guevare, Tita, Martina Lutera Kinga, Gandija, na fejsbuk profilu našeg junaka. No, ne bojte se, to je lišeno svake suštine i jednako je onom “svi su oni isti” u realnom svijetu.

I tako naš junak, uglavnom odmahivanjem ruke, dok ispija četvrtu dnevnu kafu, odgovara na bilo kakvu imalo intelektualno provokativniju temu, a sa uživanjem očekuje diskusiju, o Messiju, statusu na Fejsbuku, lajku, padu na kladionici i kvotama za sutra. ” Ako ne rasmišljaš – ne boli te glava “. Ali ako izbjegavaš da vidiš i čuješ umanjiš bol i srca i duše.

I zato se naš junak inati samome sebi. Slijep prema svemu osim prema gluposti i trivijalnosti. Možda ponekad i pomisli na bunt, pobunu, jer je čitao o Ahmedu Nurudinu, Josefu K., Raskoljnikovu, Vinstonu Smitu, a čuo je ili makar “udario lajk” na Spartaka, Batona, Gradašćevića, Robespierre-a, Lenjina, Trockog, Valehu, Che Guevaru, Tita. Zna on što je pobuna ili bunt, no rizik je prevelik, ipak i trivijalan život je bolji nego smrt za našeg junaka. Čemu remetiti ustaljen i koliko toliko spokojan imaginarni život ? Postoji svrha – pobjeći od realnosti, postoji način – kladionice, alkohol, dernečenja itd., pa čak postoji i ventil za ispuhivanje već odavno potisnutog krika i bjesa – psovka i rečenica ” Svi su oni isti – lopovi ” opisijući naše vlastodršce.

I tako će naš junak povremeno izreći da su sve “orvelovske svinje iste”. A orvelovske svinje sa radošću i ushićenjem takođe radosno tvrde da su pripadnici generacije našeg junaka ” svi isti – bezopasni “.