Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: Vijest, istinitost i njeno značenje

altVijest kao vijest može izazvati  interes , ali može proći , a da  niko ne shvati o čemu se govori.Nekako se dešava  da  vrijedne vijesti promaknu ili nestanu samo zato jer su objavljene stidljivo i sa zakašnjenjem. Postoji Gebelsova istina i njena druga verzija udomaćena kod nas. Gebels je rekao : „Nekoliko puta ponovljena laž postaje jedina istina“, a ovi naši su rekli, a i danas govore : „Laž je naša snaga“. Konačno, niko se nije „udavio“  obmanama  jer smo u to uvjereni svakodnevno. Ovo je priča o nečemu što nas pokazuje našu  mizernu osobinu zaborava i glorifikaciju onoga samo što sami možemo  doživjeli. Naša istorija traje koliko živimo pojedinačno ili porodično.To je neosporno jer se pojavljuje naša slabost  koja  dovodi do toga da se topi naša „masa“. Otkad je svijeta i vijeka  postojali su junaci koji su u narodima imali razna imena , ali isto značenje i poštivanjem onoliko koliko smo bili spremni da poštujemo. Nekad smo zaborav nametali silom, govoreći da smo od drugih prisiljeni da budemo jadni i ponizni, progonjeni, a suštinski  smo nosili veliki dio krivice.

Šehid.

Znamo značenje riječi i njenu pravilnu upotrebu. Bosanci i Hercegovci su cijenjeni borci svim carevima koji su ih tlačili, vojnici koji su nosili epitet najodlikovanijih jedinica u Osmanskom periodu, Austro-Ugarskom, prelaznom periodu kad smo u kratkom roku pokušali spasiti sebe i svoju državnost jer smo u teškom periodu kad su nas jedni prodali, a drugi anektirali, a da nas nisu pitali ni za volju ni za želju. U Visokom je odluka Zemaljske vlade primljena sa velikom voljom, ali i izdajom.Isto onako kako smo već jednom izgubili slobodu jer nam ne dođe kupljeno oružje i municija , desi nam se opet ista stvar i isti nas izigraše po istom scenariju nakon 600 godina. Nekad se to nije zvalo embargo, ali je imala istu smisao.

Što li to nama da se ponavlja dosta puta?

Stotinu naših ustanika iz Visokog skočiše i s jadnim naoružanjem i nikakvom municijom da se odupru sili nebeskoj i generalu Filipoviću.Koliko je bilo stanovnika  u nahiji, ali imamo odgovor da je bilo 100 ustanika. Strašan okršaj doživješe naši kod Kaknja.Ono što je ostalo živo povuče se prema Visokom uz velike žrtve.Austro-Ugarska  bi dobro dokačena jer joj je obećano da će ulazak u Bosnu i Hercegovinu biti lagan jer je Otomanska imperija tako obećala. Mnogo je naših izginulo duž obala Rijeke Bosne.Narod je poštovao poginule i kao šehide im odao počasti.Ukopavali su ih na licu mjesta pogibije (pogiblja) skrivajući godinama  šehidske grobove.Ipak su većina nađeni i porušeni.Narod je strugao natpise na nišanima da ih ne nađu i pročitaju da su šehidi ukopani. Jedan jedini , opisan u dokumentima ostade grob pored  apoteke „NERA“.Poslije kraćega vremena nađen je još jedan na lokalitetu Usijele u krugu KTK. I ništa više. Pomirismo se s tim, makar i to. Eto, čuvao je narod sjećanje na  1878.g, i poginule. I ništa više. Limo M. je upozorio na postojanje  nišana u šumi, na što niko nije reagovao, a trebao je jer je to nečija obaveza.

Prije nekoliko dana Muhamed Skopljak me upozorio da na smetljištu vidje polomljene nišane. Dovuče ih Muhamed svojim autom i preda u muzej. Hvala mu u ime  šehida
Mulage  Ali. Begovoga koji položi glavu kao šehid 1878.g. negdje gdje nekom mnogo kasnije zasmetaše njegovi nišani , a taj neznani  ih baci na smetljište.Eto neznani ostade neznan, a nakon toliko godina mi saznasmo ime jednoga ustanika 1878.g. To mu je najveća počast.
Naš  narod uništenje svih nadgrobnih „biljega“ zove velikim haramom, posebno sopstvenih, a kad se nađu na smetljištu onda to zovu  najvećim svetogrđem, jer narod koji nema svojih grobalja i ne poštuje  biljege na bilo kom mjestu  ne zaslužuje da ga se poštuje.  Neznanom nečovjeku  treba oprostiti na neznanju i hudosti  što to učini, a ne oprostiti  mu  gubitkak poštovanja prema onima koji su gubili živote za svoju otađbinu u ma koje doba i vrijeme i kojeg gospodara jer ga nikad niko nije ni pitao hoće li tog vladara.

Eto sad znamo da se može desiti gore od gorega. Nišanima nije mjesto u hladnim podrumima nego na mezaru. Niko danas ne može reći gdje je taj mezar i zato poslije restauracije treba da  ide  na  šehitluke Visokog među šehide ma kog vremena.