Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Fehim Baraković: Ocjena – izvor motivacije

altDanas je u centru pažnje najšire pedagoške javnosti i pitanje ocjenjivanja, naročito u vremenu klasifikacija u školama i ispitnih rokova na fakultetima. To nije čudo, jer roditelji, učenici, nastavnici i nosioci finansijskih sredstava odgoja i obrazovanja hoće da znaju rezultate za svoj trud i ostala ulaganja. Ocjene postaju predmet opravdanih i neopravdanih napada. Ide se i u krajnost, sve do prijedloga da se ocjene ukinu.

Učenje, kao selektivni i spoznajni proces, vodi da se zna šta čemu slijedi. Kada učenik zna da je tačno ono što je uradio, doživljava ugodne emocije zadovoljstva pa saznanje kao svijest o uspjehu igra ulogu motiva za dalje napredovanje. Stoga je potrebno što češće obavještavati učenike o postignutim rezultatima za vrijeme školskog učenja iz svih nastavnih predmeta. Obavještavanja treba da su što preciznija, a nikako uopštena, kofuzna i neodređena. Ona treba da slijede što prije nakon izvršenog zadatka. Kada su ocjene pozitivne, djeluju kao pohvala, kada su negativne, djeluju kao ukor. U oba slučaja ocjene su motiv da se krene dalje.

Samo ponavljanje, koje se u nekim našim školama jednostrano ističe, ne predstavlja efikasno učenje, ako se usmeni odgovori i drugi školski zadaci ne ispravljaju. Saznanje o postignutim rezultatima je snažan motiv učenja ako su do u potpunosti ti rezultati određeni, ako su ispravke detaljizirane jasno i razgovjetno. Rezultati iskazani u vidu apstraktnog broja 1-5 nisu didatktički opravdani. Današnji sistem ocjenjivanja i sa većim brojem učenika ne omogućavaju da učenik u svojim ishodima učenja dobije adekvatnu povratni informaciju.

Aspekti učenja i motivacije su tako kombinovani da je nemoguće razlikovati njihove odijeljenje uticaja na poboljšanje uspjeha. U stručnoj literaturi novijeg izdanja nalazimo da je eksperimentalno dokazano kako se stepen uspjeha učenika poboljšava za 25% i da je interes pojačan kada su učenici bili u situaciji da znaju šta postižu. Također se pokazalo i da se stečene vještine ugase kada se izostavi saopštenje o greškama.

U klasičnoj nastavi 70% je aktivnosti na strani nastavnika. Najnovija istraživanja pokazuju da u ovoj relaciji samo 5-7 učenika iz odjeljenja sa 30 učenika ovlada nastavnim gradivom iz prve ruke.

U savremenoj nastavi, gdje učenici na bazi programiranih informacija dobivaju konkretne zadatke i vide ih u funkciji za rješavanje, na osnovu čega dobijaju brze povratne informacije i pomoć uz potkrepljenje – samo 3-5 učenika ne uspjeva u učenju iz prve ruke iz odjeljenja sa 30 učenika.

 PRIMJERI

 Jedan didaktičar izvještava da su dvije grupe učenika dobile niz zadataka koji su zahtjevali tačnost i brzinu. Jednoj je grupi bilo rečeno da daju sve od sebe što mogu, a drugoj su bili saopšteni rezultati s podsticajem da se ti rezultati poboljšaju. U obje grupe učinjeno je ukupno 120 proba. Konačno rezultati su pokazali da je grupa u kojoj su svi učenici znali svoje rezultate postigla 16,5% više i kvalitetnije od grupe kojoj je samo verbalno govoreno da daju sve od sebe.

 POTREBA TAKMIČENJA

 Poznavanje rezultata razvija takmičenje i samotakmičenje

Svi iz iskustva znamo kako želje za poznavanjem rezultata dolazi do izražaja u našim sveukupnim radnim situacijama. Uslužne zanatlije vole da znaju jesu li ili nisu izvršili popravku na nekom uređaju – aparatu, ljekari žele znati da li je njihovom pacijentu bolje, da li su postavili ispravnu dijagnozu i popravili zdravstveno stanje pacijenta.

Ovo nekoliko primjera govori od kolikog je značaja ocjenjivanje učenika i studenata. Ocjenjvanje je od značaja i za nastavnike. Ocjenjivajući uspjeh učenika, nastavnik provjerava i ocjenjuje i svoj rad, jer je uspjeh učenika istovremeno i saznanje o vlastitim rezultatima rada. Osim toga, provjeravanje i ocjenjivanje dobar nastavnik vrši radi toga da bi znao kada može preći na obradu novog nastavnog gradiva. Znanje rezultata je od značenja i za roditelje učenika i drugih odgojnih faktora, jer ih ono upozorava da blagovremeno preduzmu potrebne mjere za otklanjanje smetnji u učenju svoje djece u cilju poboljšavanja njihovog napredovanja.

Redovno ocjenjivanje otkriva i praznine u znanju učenika i propuste u radu nastavnika, stavlja im do znanja u čemu su te praznine i propusti i ukazuje im na što treba da usmjere pažnju.

 SPOTICANJE I NEUSPJESI

 I danas će se naći dobar broj nastavnika koji tvrde da „svakog učenika znaju u dušu“ i da neće pogriješiti u ocjeni koju daju na kraju polugodišta i kraju školske godine, te zbog toga samo izlažu (obrađuju) nastavno gradivo. Ovakve situacije orjentišu učenike da se ne spremaju za svaki nastavni čas, propuštaju lekcije (nastavne jedinice), a užurbano kampanjski uče samo onda kada osjete vrijeme da li će biti pitani. Otuda spoticanje i neuspjeh. Da nije ni pedagoški opravdano ni dobro ne saopštavati učenicima rezultate njihovog uspjega, izbjegavati češće ocjenjivanje, navešćemo jedan dosta uprošćen primjer. Predstavimo sebi igru u kojoj se ne bilježe rezultati i gdje ne postoji nikakav način da se odredi i zna ko je pobjednik. Da li bi iko tu igru igrao? Pa i oni koji gube, podstrekavaju se i motivišu da dobiju igru. Vođenje računa o rezultatima, moto je svake igre.

Bez mjerenja rezultata i dostignuća učeničkog znanja ne može biti efikasnog učenja. Sportska kultura počiva isključivo na praćenju rezultata i to na više različitih načina. U privredi sva proizvodnja počiva na evidenciji proizvodnih rezultata.

Češće obavještavanje učenika o njihovim rezultatima imat će za posljedice da se oni nikada ne „rashlade“ za rad. Neki didaktičari smatraju konsekvetno ocjenjivanje primjerom motiviranog principa „poznavanje rezultata“ ili „doživljavanje napretka“. Ocjena je uzbudljiv momenat u životu učenika i često ostavlja trag za cijeli život. Stoga se ne smije biti ravnodušan prilikom ocjenjivanja, ne smije se ocjena stavljati formalno, niti gledati na ocjenu kao na oznake za evidenciju znanja radi službenih izvještaja. Važno je udesiti sistem povratnih informacija tako da nastavnik uvijek vidi svaku teškoću ili neznanje kod učenika. Ali, uvijek s ciljem da se učeniku pomogne i da se postignu još bolji rezultati. Ako se učeniku ne pomaže kroz znanje rezultata, on zapadne u teškoće koje ga obeshrabre, nastava mu dođe kao teret, kojeg pokušava da se oslobodi. Otada potiče i bjegstvo iz škole sa slabom organizacije rada.

 POSTUPAK U DAVANJU OCJENA

 U dobrim školama nastavnici se spremaju za ovaj rad isto kao i za časove predavanja. Ocjene se daju postepeno, često i javno, obrazlažu se, na mnogo načina se izračunavaju rezultati učeničkih znanja. Djeca se vode postepeno kroz sve teškoće da bi ovladala sistemom znanja i navika iz svih predmeta. Nastavnički kolektivi i rukovodioci škola koji pravilno rade ispituju, prije svega, sami sebe. Otklanjaju sve smetnje, preduzimaju sve pedagoške mjere. Ako se ispostavi da je uzrok isključivo u učeničkoj ličnosti koja se spotiče uz permisivno i fleksibilno pedagoško obrazloženje i pored nužnosti evidentiranja slabe ocjene, ukazuje učeniku put za uklanjanje nedostataka u radu, nastave mu pružati pomoć vodeći računa da se ne ugasi njegova dinamična motivacija za uspjeh.

Naše društvo ne može prihvatiti školu kao učilište, nego tražiti da ona bude odgojni zavod za svestrani odgoj mladog naraštaja u kome nema neuspjeha, a ukoliko do njega dođe da se na vrijeme otkloni s pedagoškim mjerama. A da bi se to postiglo, sve što je pedagoški verifikovano i naučno provjereno, mora postati svojinom i praksom svakog nastavnika.