Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Visočki “Berlusconi“ još uvijek privlači pažnju sportske javnosti u BiH

altIvica Pekić za čije ime se vežu najveći uspjesi NK Bosna Visoko, od ulaska u Premijerligu odmah nakon rata do osvajanja Kup-a i Superkup-a te osvajanje prvenstva 1997/98 i nesretno ispadanje iz playoffa, privlači pažnju sportske javnosti gdje god se pojavi, pa čak i kad više nije aktivan u visočkom sportu. Sarajevski portal www.sarajevo-x.com pokrenuo je jednu interesantnu priču koju objavljuje u nastavcima, a vezano za sarajevska igrališta i sportske klubove koji su bili predhodnica ovome što sad ima Sarajevo kao grad kroz FK Sarajevo, Želju, KK Bosnu … Prenosimo dio objavljenog teksta koji se odnosi na izjavu Ivice Pekića.

“Jedan od nogometaša koji je proveo pet godina na ovom igralištu je Ivica Pekić, aktuelni član Uprave FK Željezničar. Kada smo ga nazvali, odmah je izgovorio:

“Skenderija je moj život. Prvo sam na stadionu proveo pet godina nastupajući za sarajevsku Bosnu. To se dešavalo od 1958. do 1963. Igrali smo u Republičkoj ligi. Potom sam šesnaest godina bio uz KK Bosna. Zaista nosim lijepe uspomene sa igrališta iz tog dijela grada. Pamtim da su se utakmice igrale u 10 sati ujutro i mi smo to zvali – Matine. Ono što mi se posebno urezalo u sjećanje jesu dvoboji Bosne i sarajevskog Partizana. Znalo se skupiti 4 ili 5 hiljada gledalaca. Bio je to praznik nogometa“.

Pekić ističe da su odigrali i jedan meč u okviru Kupa Maršala Tita, upravo na Skenderiji:

“Uspjeli smo se plasirati među šesnaest najboljih u okviru najmasovnijeg takmičenja nekadašnje lige. Gostovao nam je OFK Beograd koje je predvodio legendarni Josip Skoblar. Sjećam se da je bilo mnogo gledalaca. Ono što mi je posebno ostalo upečatljivo jeste šljaka. Kada padneš, budeš ranjen. I danas me bole kukovi od tih udaraca. No, i pored svega bila su to zlatna vremena“.

Prisjetio se i nekih finesa:

“Treba istaći da je tu, pored nogometnog, bilo i tenisko, odbojkaško, košarkaško i rukometno igralište. Osim mušakaraca takmičile su se i žene. Direktor cijelog kompleksa imao je nadimak – Mumin. Imena se zaista ne mogu prisjetiti. Apostrofirao bih da je večina igrača iz Bosne odlazila u Želju, a iz Partizana u Sarajevo. Mislim da je kvalitet bio na nivou današnje Federalne lige. Svlačionice na stadionu Skenderija su posebna priča. Naime, svaki igrač se nakon utakmice onako prašnjav tuširao iz lavora. Tada nije bilo česmi. Gledaoci su posmatrali okršaje kroz ogradu, a najviše ih je bilo na onoj strani ispod Trebevića, gdje nije bilo tribina. Nikada nije bilo incidenata. Iako smo se i patili, bilo je puno slađe i ljepše nego danas“.

RK Milicionar ostao upisan kao višestruki prvak Jugoslavije

Visočki “Berlusconi“, kako mnogi nazivaju Pekića, je kao sportski radnik došao do deset titula (najvrijednija sa KK Bosna koja se popela na krov Evrope), što u košarci što u nogometu, za kraj nam je rekao nekoliko rečenica o sarajevskoj Bosni.

“Mi smo imali dvije prostorije. Znalo se desiti da dođemo oko 1 ili 2 sata iza ponoći i kartamo do jutra. Našu generaciju su činili: Čolo, Turulja, Novalija, Pištalo, Kočan, Hrkaš, Oprašić, Halepa, Kešelj, Kućan i moja malenkost. U identičnom sastavu igrali smo pet godina. Predsjednik koji je i danas aktuelan na istoj poziciji je Mića Pejanović“.