Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: Mustafa eff. Salihbegović 1860.g – 1928.g

altJoš jedan iz plejade Visočana koji su  za svog života ostavili velika djela, zadužili svoj  zemlju u kojoj su živjeli, ostavili traga u svom mjestu rođenja i dali veliki doprinos očuvanju muslimanskog  identiteta  koji ni do danas nije poprimio završeni ciklus opstanka naroda na jednoj zajedničkoj teritoriji i u skladu kulturne i etničke srodnosti. Rođen je u Visokom, ali je svoj život proveo prvo kao podanik Otomanske  imperije, zatim Austro-Ugarske, pa onda u okviru Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Vratio se u Visoko i umro 21-02-1928.g

Po vokaciji odan vjeri, završio je sve što se moglo završiti u tadanjoj domovini pa je na kraju završio u Istambulu, tada centru Islamskih teoloških nauka, gdje je završio studij teologije. Vrijeme u kom je živio oskudjevalo je u svakojakim kadrovima, pa je podlijegao kao državni službenik češćim prekomandovanjima u područja gdje je trebao određeni  kadar.U svom radnom vijeku  službovao je u Konjicu, Bijelom Polju, Beogradu i Visokom. U Bijelom Polju je dobio funkciju Sandžačkog muftije, da bi 1920 bio izabran za muslimanskog poslanika u  Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS do isteka mandata 1923.godine.Dobivši 1.818 glasova Mustafa Salihbegović je demokratski u nepovoljnim prilikama dobio mjesto u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS što je bilo dosta interesantno.

Tadanji politički krugovi su izuzetno cijenili Mustafu eff. Salihbegovića pa su prilično zazirali od njegovog mišljenja.

Interesantan je detalj koji je natjerao Kraljevinu SHS da ozbiljnije razmisli o pitanju Muslimana i istraži mogučnost zaštite Muslimana na bilo koji način, što kratko spominje Nagorka Idrizović u svom feljtonu „Od Načartanija , preko velike Srbije, do Haga“.

Pokolj u Šahovićima

Političke prilike i neprilike koje su započele odlaskom Osmanlija 1878.g. nikada nisu završene nego su eskalirale u otvorene genocidne sukobe, pa je u proglasu Glavnog odbora srpskih četnika „Petar Mrkonjić“ za BiH, Bošnjacima zaprijećeno da će ih četnici prije utopiti nego dozvoliti da „ ruše državu“. Naoružani četnici vršili su teror i nasilje pred same izbore, pa i na sam dan izbora. Neopisiv teror  naročito u Sandžaku poprimio je najokrutni ji oblik genocida pa je u selu Šahovići izvršen pokolj  gdje doslovno poklano 58 Šahovića. Razularena masa je ubijala nejač, žene i starce, a vlasti su apsolutno pasivno posmatrali događaje kao i pismo kralju Aleksandru u kom se moli da zaštiti muslimanski živalj. Kako nije bilo odjeka na vapaj naroda, stanovnici sela Šahovići i Pavinog Polja su samostalno odlučili da krenu u dalek i nepoznat put muhadžerluka u Bosnu, a zatim Tursku i Albaniju. Naravno, za nedjela niko nije odgovarao nego je egzodus Muslimana  učinio da se slična sudbina pripremi i bošnjačkom puku iz Bijelog Polja.

Dan prije pokolja u Šahovićima u Bijelom polju je uhapšeno 67 članova uglednih porodica i zatvoreno. Čuvši za to sandžački muftija Mustafa eff. Salihbegović je prijeteći pištoljem uspio sebi otvoriti put u Bjelopoljsku poštu i poslati telegrame Nikoli Pašiću i  reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću obavještavajući ih o namjerama zločinaca  prema nevinom stanovništvu. U međuvremenu je potkupljivanjem oslobođeno četiri zatvorenika, dok je žena Huzeir-age otkupila muža za fes dukata pa  je on odmah otputovao sa kapetanom Apostolovićem u Beograd. Nakon razgovora sa nikolom Pašićem svi zatvorenici su pušteni iz pritvora  ali  je naređeno da svi Bošnjaci glasaju za Narodnu radikalnu stranku. U međuvremenu je pod čudnim okolnostima Huzeir-aga bio primljen kod Kemala Ataturka  koji mu je obečao ustupanje jednog turskog sela za naseljavanje bjelopoljaka. Do iseljavanja nikada nije došlo, ali je Huseir-aga prodao svoj mal u Skoplju i Solunu pomažući u spašavanju bjelopolskog stanovništva tako da su mnogi ipak našli svoj spas u najsiromašnijim dijelovima kamenitog morskog priobalja.

Proviđenje je htijelo, bez obzira na genocidne namjere i isljavanja, da mnogo godina kasnije nasljednici izbjeglog stanovništva postanu veoma bogati prodajući obalu za velelepne Turske hotele.

Na kraju ostade jedno pitanje svima nama. Da li još ko osim troje unuka Šahinovića i četvoro praunuka, zna ko im je bio djed i pradjed. Zna Nagorka Idrizović pa joj se u ime porodice treba  zahvaliti.

Tako Mustafa eff. Salihbegović uđe u plejadu zaboravljenih Visočana, od samih Visočana.

Biće ih podosta dok dođu svi na red.

Literatura:

– privatna arhiva nasljednik Ahić

Tarika i Mustafe Šahinovića.

-knjiga „ Položaj Muslimana u Sandžaku“

autor Hakija Avdić

– feljton Nagorke Idrizović