Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: Zaboravljeni, a to ne zaslužuju

altKoliko god se ljudi trudili da znaju sebe, svoje porjeklo, porjeklo svojih predaka, uvjek postoje neki kojim u jednom vremenu nije ni bitno ko su jer im to ništa ne znači ili donosi, pa onda nije ni čudo što se dešava da  zaboravljaju svoje pretke, veličine, lidere svoga vremena. Nema veće sramote od zaborava imena svoga predka, dede, pra dede, pra, pra, pra dede i po majci i po ocu. Niko se stoga neka ne ljuti, ako ga ukore, što obični čovjek i ne čuje, a kamo li da se sjeća nećega ili nekoga kao svog rodoslovnika. Zašto je u čovjeku jaći strah od porjekla nego od prkosa? Zašto se porjeklo shvata kao nešto što nije imperativ sadašnjosti? Odgovor je jasan, zato što se ne živi od prošlosti, ali se nose korjeni  prepoznatljivi u sadašnjosti, sramota je zato zaboraviti.

Teško onom ko shvati da mu prošlost nije potrebna niti pomogla, sem ako je se stidi.

Ima danas osoba koje nemaju ćega da se sjećaju jer nisu ništa ni imali i treba im oprostiti, ali ima i onih koji se boje svoje prošlosti i potiru je čuvajući je negdje u dubinama svoje duše i mraku memljivih spominjanja. Kako se onda treba zahvaliti onima koji su sačuvali dio svojeg porjekla, ne u smislu naracije  nego materijalno dokazaog priloga u spominjanju prošlosti kao potvrde vrijednosti pojedinaca čiji doprinos znači mnogo i dosta godina poslije.

alt 

Snimak 18. 03 1897.g

Visoko je bilo, jeste i biće kao i njegovi žitelji, pošteni i vrijedni će imati svoje mjesto u njemu makar ih se sjećali samo u jubileima. Oprost treba tražiti u zaboravu, a ne potiranju, pa se nadam da će spominjanje opravdati  greške koje nisu nastajale spontano.

Prepis

List „Narodno jedinstvo“

altPoslije kraće bolesti  25-12-1939.g. u 65. godini života u Visokom je preminuo Muhamed eff. Ahić, djelovođa i blagajnik Visočke opštine.Ispraćaj do vječne kuće rahmetli Muhameda bio je najbolji dokaz koliko je rahmetlija bio obljubljen za svoga života od svojih sugrađana, bez razlike na vjeru.

Dostojanstvena i markantna figura, trezven i čestit, u ophođenju  sa prijateljima i  građanima pun takta , ljubaznosti rijetke ozbiljnosti, rahmetli Muhamed bio je tipičan predstavnik našeg bosanskog čojstva , razboritosti, pametnog i mirnog rasuđivanja o svim stvarima, događajima i ljudima.Odlučan, rijetko požrtvovan i priželjan opštinski djelovođa i blagajnik, on je svoju dužnost vršio predano i sa odličnim poznavanjem posla. Važan neimar u službi, on je bio sav od akcije i inicijative u javnom i nacionalno-kulturnom životu svog rodnog mjesta.

Rahmetli Muhamed je sin rahm. Husein eff.Ahića koji je preko 20 godina bio gradonačelnik u Visokom.

1926.g.

Po završenoj Ruždiji u Visokom i darul- mualimipu u Sarajevu, on je najprije bio imam i mualim u Visokom,do prelaska u opštinsku službu, gdje je našao pravo polje svoga rada.Još iz radnijih godina svog života sarađivao je svim kulturnim i viteškim društvima. On je jedan od osnivača Muslimanske čitaonice, a onda kao predsjednik odbora za izgradnju i novog objekta nove čitaonice, Muslimanskog sokola i njegovog udruživanja u jedinstvenog društva soko u Visokom, 

alt01-12-1930.g.

formiranja društva Gajret u Visokom.Bio je veliki pobornik bratske sloge saradnje među građanima svih vjera.Njegovom inicijativom, odmah poslije ustoličenja kraljevine 1918.godine održana je zajednička zabava društava Prosvete, Gajreta i Napretka kao manifestacije bratske ljubavi i sloge.Sokolsko društvo u Visokom prilikom svoje proslave, 1937.godine štampalo je u svojoj Spomenici pismo koje je rah. Muhamed uputio prije svjetskog rata kao predsjednik Muslimanskog sokola Srpskom sokolu, a u kome se moli da vođa Srpskog sokola vježba i članove Muslimanskog sokola. Jedan od najaktivnijih organizatora J.M.O. ( Jugoslovenske muslimanske organizacije) na terenu i član centralnog odbora J.M.O, odbija da se kandiduje u visočkom srezu  na izborima za Ustavotvornu skupštinu.Prilikom cijepanja J.M.O. pristaje uz grupu rahm.Maglajlića i Dr. Karamehmedovića, na čijoj se listi kandidovao 1923.godine u Visokom i Fojnici, premda je bio uvjeren da neće proći.Poslije toga se nije više aktivno bavio politikom.Više godina je predsjednik Vakufskog povjerenstva, a bio je i član Vakufskog sabora prije 1929.godineStalni član prave Udruženja opštinskih službenika Drinske banovine nije htio da se primi časti predsjednika forsirajući mlađe. Član je Disciplinskog suda za opštinske službenike pri Sreskom načelstvu u Visokom do smrti, a Višeg disciplinskog suda za opštinske službenike pri Kraljevskoj banskoj upravi do kraja 1938. god, kada se na funkciji zahvaljuje zbog starosti. Mnogo je radio na podizanju kožarstva u Visokom  potičući sam iz tabačke porodice (ahija).Da bi se zaposlilo siromašno muslimansko „ženskinje“, zauzima se za otvaranje radionice Sarajevske tkaonice ćilima i Oblasne vezionice u Visokom. Dobrovoljno vatrogasno društvo ga uzima za kuma, a Zajednica vatrogasnih  društava Drinske banovine dodjeljuje mu  svoje odlikovanje. Radi starosti povlači se iz uprava društava ostajući u njihovim nadzornim odborima, Soko, Gajret, Muslimanska čitaonica, gdje biva biran do smrti.

Prilikom otkrivanja spomenika Blagopočivavšeg Viteškom  Kralju Aleksandru Ujedinitelju  1937.g dodjeljeno mu je odlikovanje  Jugoslovenske  Kraljevske krune IV reda .

Allah rahmetile, a porodici saučešće.

Ono što nije spomenuto u nekrologu odnosi se na poslove javnog bilježnika koje je Ahić eff. Muhamed obavljao do izdavanja rješenja o prestanku potrebe za tom funkcijom.Izgleda da je on tu funkciju „čuvao“ do unazad koju godinu svojim nasljednicima. Životno i posmrtno je bio ljudina koja se danas teško sreće.

Sve Jugoslovenske novine u prvoj sedmici januara 1940.g. objavile su tužnu vijest što govori o ugledu Ahić eff. Muhameda na prostorima Kraljevine Jugoslavije.Njegovo ime i ugled su dokaz njegove tadanje, a danas zaboravljena dijela i doprinose.

Zahvaljujem se praunucima koji su nesebično dozvolili korištenje ličnih arhiva da bi se moglo pokazati kako se ugled stiče samo djelima.