Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: 16. IX 1944.g —16.IX 2010.g.

altJavorovo drvo na Jaliji nosi previše uspomena na tužne događaje koji su ostavili traga  na vrijeme u kom se čovjek i njegov doprinos bili drugačije cijenjeni ili kažnjavani.

Ljudi su proglašavani krivim iako su, sa današnjeg aspekta, bili rodoljubi koji su svojim idealima pokušali stvoriti budučnost pokoljenjiima. Drvo na Jaliji možemo nazvati tužnim jer  je  jedan mladi život zaustavljen i stoga može nosi simbol nečovječstva, ali i mjestom na kojem mladost crpi svoju inspiraciju.

Da li iko još u Visokom ima svoje mjesto gdje omladina Visokog pjeva, igra , veseli se, a da to nije skrnavljenje mjesta, nego radost na mjestu gdje je život ostavio i mladost zaustavio  čovjek, omladinac i omogučio da na njegovom mjestu pogibije život nastavi manifestacija „VISOČKO LJETO“.

Prema pričanju očevica Esada Durajlića scena vješanja je bila veoma okrutna i za sva vremena za njega upamćena kao užasan događaj zbog načina uzimanja nečijeg života,  hladnokrvnog ubistvu partizana  koje zapamti za sva vremena.Vješanje je bilo najavljeno kao kazna za podmetanje eksploziva u rejonu Podlugova gdje je Žagovec radio na željeznici, pa je i narod bio prisiljen prisustvovati vješanju.Žagovec je  doveden iz zatvora  i izgledao je veoma miran, bijelji nego što je inače bio, sa modrim podljevima od batinanja. Iz općine je donesen sto sa kojeg je Nijemac zavezao konopac,kao i  kancelariska stolica na koju su ga popeli i stavili mu omču na vrat. Nijemac je samo hladnokrvno udario stolicu nogom i Žagovec se zanjihao.Čulo se krkljanje koje je natjeralo sve prisutne da obore glavu. Bilo je  gotovo i Nijemci su se pokupili i otišli, a narod je prosto pobjegao.Obješeni se njihao dva  dana i dvije noći, sve dok ga jedan naš sugrađanim nije skinuo sa konopca, a taj događaj ostavi na našeg sugrađanina  težak utisak koji ga je pratio cijeli život pa je svoje sjećanje   godinama utapao u alkoholu. Drugi naš sugrađanin je vidjevši šta se desilo samo glasno prozborio bacivši cigaru pod noge i rekavši: „ E jebi ga ,šta uradiste“ Godinama je izbjegavao to mjesto i u Ibrinu kafanu nikad nije odlazio ispod drveta nego odzdo od knjižare.

Nastupili su dani mukle tišine.Građani su hodali okolnim  ulicama samo da zaobiđu drvo na kom je visio čovjek, a ako su morali proći Jalijom obarali su pogled i nestajali što prije.

Prema drugom izvoru bilo je slikanja pod drvetom, ali koliko god sam se trudio da nađem snimak izvršenja gnusnog ubistva nisam uspio.

Slike su izgleda nestale sa onim koji su se slikali.

alt 

Sjećanje na događaj je ostalo, drvo i danas stoji iako trošno izgleda, kao da tuguje.

Franjo Žagovec nije znao da će  mjesto na kom ga Nijemci objesiše 16. IX 1944.g. jednog dana  postati mjesto radosti i mladosti. Njegova žrtva je  potvrdila da mu kratki život nije  okončan da bi se zaboravio, nego naprotiv, pjesnik je njegovu žrtvu  ovjekovječio u svojoj pjesmi riječima:

„ Ti grobovi nisu rake već kolijevke novih snaga“

Ko može sebi objasniti kako zašto se ovaj događaj može povezati sa sličnim, ali na drugom mjestu.

Gotovo u istom vremeneu u Zagrebu , naš sugrađanin zaposlen na željeznici Hrvatske , bi obješen na stubove rasvijete do glavnog kolodvora.Njegova mati Hafa  gledajući obješene iz vagona voza kojim se  vraćala u Visoko , okrenutih dlanova u molitvu je cijelim tokom prolaska ispod stubova na kojim visješe obješeni ilegalci molila da njen sin Mušan Zahirović ne bude na stubu .Molitva joj nije pomogla i ona svog prvenca nikad više nije vidjela jer je stvarno bio na jednom od stubova..