Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Na današnji dan

altNikad neću moči dati odgovor zašto mi je jutros pao na um događaj koji se desio na današnji dan  1992.g. u Vratnici-lokalitet Han. Neće mi  nikada biti jasno zašto se jutros pred mojom kućom pojavio Sokić Nusret iz Vratnice, akter događaja  i natjerao me da se sjetim  događaja koji se desio  tačno prije  18 godina u 7 i 30 sati  na  lokalitetu Han. Natjera me Nusret da se sjetim njegovog novog rođendana, da otvorim svoj ratni dnevnik i nađem zapisano.

13-08-1992.g

Pripadnici vratničke ćete:

Nusret Kadrić

Mujo Kurpejović

Edin Šehić

Čabaravdić Hamza

su dobili saglasnost  vratničke ćete i  komande III. Odreda  da 14-08-1992.g u ranim jutarnjim satima uđu dublje u prednji kraj bojišta i po mogućnosti uzmu bunker  koji se nalazio ispred bunkera „pekara“ koji je držao cijelu dolinu onemogućavajući nam kretanje duž linije koju su držale naše snage.

Bunker nije uzet, borci su se izvukli ali je Sokić Nusret zadobio prostrelnu ranu iznad koljena desne noge. Zbrinut i odvezen u ratnu bolnicu Visoko.

Opremu ranjenog borca sam dobio na čuvanje do povratka iz bolnice.

Štur zapis, vojnički, bez ikakvih emocija .

 

I onda se Nusret pojavi  jutros.

Ostatak priče nisam zapisao, ali je slijed događaja navro takvom silinom da sam morao otići u Vratnicu, našao  Nusreta i uz limunadu koju je poslužila njegova žena, razvezao sjećanje na  ratne dane.

A…… Nusret kaže: „Znaš li ti da je meni danas rođendan Gorane , kako si rekao ono jutro 1992.g. Priznajem , nije mi bilo ni na kraj pameti.

Znam sada, pa zar nije tako, rekoh sjetno.

U toj akciji Nusret je ranjen . Neprijatelj je pored bunkera imao veliko cestovno ogledalo koje bijaše okrenuto prema našim linijama.Nisu morali gledati direktno na naše položaje nego su prilike pratili gledajući u ogledalo.Primjetili su naše borce, otvorili vatru , a da ih naši nisu ni vidjeli neprijatelja.. Nekako su se izvukli došli do kasarne i tu je zbrinuta Nusretova rana.

Zamolio me da mu preuzmem svu opremu, torbicu, kalašnjikov, lični revolver, čizme, do povratka iz bolnice.Pokušam isprazniti kalašnjikov, ali ne ide nikako.Zatvarač se zaglavio i bi mi jasno da Nusret nije mogao ni pucati.Izvadim okvir i petom nekako otvorim zatvarač,  ostanem zapanjen.

Nusrete, da li si pucao, pitam? Kaže nisam, jer me puška udarila o prsa , a onda u bradu i tad sam ranjen.

Kažem, vjerujem ti i zapamti ovaj dan, slavi ga ubuduće kao dan tvog novog života.Dobio si metak direktno u cijev.Nije uspio doći do tebe, zadržao se u tvojoj cijevi.Pogledaj samo ovo olovo po tvom metku.Zato nisi mogao pucati.Čuvaj ovaj metak dok si živ, pokazuj ga djeci i unucima i budi sretan ako ti iko ikad bude vjerovao.

Ovo je moj Nusrete priča za Ripley-a, ne zaboravi.Nusret se samo kiselo nasmijao ne sluteći da će ostati tako jer je jedva povratio i svoju pušku i svoj metak i jedva dobio ponovno mjesto u jedinici i metak jedva nađe u garaži, možda od uzbuđenja i želje da se sve što je mučno ne spominje često.

Da li iko može vjerovati u ovu priču koja je za mene i Nusreta bila doživljaj?

Evo snimka metka, vjerovali ili ne.

alt

Vidi se da je zrno donjeg metka utisnuto u čahuru, vrh zatupljen. Na metku je ostao samo manji dio olova.

Ni Nusret više ne čuva svoj metak kao što bi trebalo, a kamo li da se neko ponekad sjeti događaja iz rata, nešto napiše, ispriča.

Evo poziva koji važi od danas.

Goran Čakić