Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: Bilo je ovako …

Ovo je priča kako je zapisana u dnevnicima boraca, mještana ili vojnim izvještajima obavještajnih oficira partizanskih jedinica i obavještajaca unutar grada, ali ostavimo mjesta za još koje „oslobođenje“ jer nije bilo nikoga ko bi ispričao svoje sjećanje kao šesnaestogodišnjaka, a znam sigurno da su se mnogi veselili i dobar dio života živjeli s oslobođenjem.

Izgleda da se naši sugrađani nikako ne znaju radovati, evocirati uspomene i sjećati dana kada su značili nešto.Visoko izgleda nosi anatemu grada koji je nosio sve na svojim leđima, banstvo i kraljevstvo, industrijske  komplekse budućnosti, pa onda mjesto od značaja  za borbu dokazivanja identiteta koji nikad nije bio upitan. Sve se zaboravi  i grad  se danas spominje samo u kontekstu, bivši.Moj pokušaj da konačno nađem prave razloge tome nije uspio jer nisam mogao nači sagovornika koji bi otvorio svoje srce i bio jednom radostan jer je bio akter  storije života. Jedni sve znaju ali nemaju vremena da govore, drugi bi govorili  kad bi ih ko imao slušati, treći bi govorili, ali ne umiju jer ništa ne znanju pa je bolje da to neko drugi učini, a kad učini, a njima nije po volji, onda je to belaj.

Nama su bili uvijek drugi krivi, a nismo smjeli priznati da smo nedorasli trenutku i da umijemo ići pravo samo kad nam je jaram na vratu.Uvijek smo bili u dva tabora, jedni za ,a drugi protiv, oni zase nikad se o narod nisu ogriješili, a oni protiv  ogriješiše se i o svoj i o tuđi narod.Valjda u borbi sami za bolje sutra, pa pošto bolje potraja kratko, nestade većina onih iz prvih redova, nestade avangarde i osta samo nešto onih što su znali šutjeti i trpjeti iako ih niko ništa nije ni pitao ni dirao. E danas bi oni da ih neko sluša ili kako reče Isa, zar da slijepac slijepa vodi? A…. Bogami je to pitanje.

Niko ništa ne smije reči  ako ga truje, niko ništa nesmije reči i kad ga pita, a posebno kad ne pita. Eto i Gospu nam popeše na piramidu mjeseca i srećom da je nema pa se ni Gospa ne pomoli.Sve nas uljuljkuju da će nam biti bolje, a nas dobrina zaobilazi jer je treba zaslužiti, a ipak shvatamo kad neko kaže: „Ne laje kera zbog sela nego radi sebe.

Bi i Anđelina i Bred Pit, ali odoše tamo gdje treba jer humanost nadvlada, a maraton, njega trčati nema ko jer je zrak pomalo bljutav i smrdi od nekog drugog, a juče se znalo ko će koga oženiti iz kojeg dijela tabahane. Bi 7. April, pa KTK, pa Duhan, pa Velepromet, pa Vitex, pa Zvijezda, pa Kovina, pa Mlin barit i ničeg više nema, a sve je nastalo jednim oslobođenjem  da bi sve nestalo drugim jer nismo sigurni kad jedan rat počne i završi, jer zaboravljamo, a za drugi  nismo sigurni je li ikako i stao, ne puca se i ne pogiba, ali i ne živi.

Kako onda dalje?

Makar se pokušajmo sjetiti kako je to nilo kad papiri govore, a ljudi neće ili ne smiju, samo zbog čega i od koga.

Krajem marta 1945.g. X divizija je zadala strašne udarce obezbjeđenju rudnika  u Kaknju i time pokrenula Njemačku diviziju „Princ Eugen“ stacioniranu u Visokom.Kako se radilo o veoma važnoj vojnoj formaciji Nijemci su pokušali da diviziju izvuku na vrijeme iz Visokog jer su pokreti partizanskih jedinica bili itekako vidljivi.  Sukobi u kojima su Nijemci sve više trpjeli poraze   natjerali su Njemačku komandu da izvrši evakuaciju diviziju Princ Eugen iz Visokog.U  okolini je ostala  domobranska jedinica „Ćesovića bojna“,  koja je imala zadatak tokom rata da štiti Visoko i okolinu od prodora četničkih snaga, ali povlačenjem Nijemaca njena funkcija je postala drugačija  i dobila je zadatak da štiti leđa izvlačenju Njemačkih snaga.U Visoko je iz pravca Kaknja poslije razbijanja, ponovno vraćena jedinica Nijemaca čije je brojno stanje , prema zabilješkama skojevaca iz Visokog, iznosilo 150 dobro naoružanih vojnika sa tanketama koji su imali zadatak zaštite  jedinica koje su bježale ispred naših , kao i zadatak rušenja strateških objekata poslije povlačenja Nijemaca, mostova pruga, cesta zgrada, magacina i.t.d.

Istorija je htjela da ostane upamćena simbolikom, početak okupacije Visokog  6. aprila 1941.g. po žrtvi Visočkih građana u bombardovanju neke nepoznate kolone , vjerovatno dijela vlade koja je bježala, iako se govorilo da je to bila kraljeva kolona u što je bilo teško povjerovati, bez obzira na to što je kolona bila izuzetno osigurana i 6.april 1945.g. kada je Njemačka krv proljevena po Jaliji i Visočkim sokacima.

Savremenici događaja su sigurni da je Visoko oslobođeno 6.aprila 1945.g. pred mrak, a da su aktivne partizanske jedinice ušle u Visoko u jutarnjim satima 7. aprila 1945.g.U okolini Visokog nije bilo jačih partizanskih snaga jer su sve snage bile orjentisane prema pravcu gonjenja elitnih Njemačkih jedinica.Razbijene njemačke jedinice kod Kaknja su bile u bezglavom bježanju pa su pokušale proboj prema Kiseljaku držeći se poznatih saobraćajnica.Najveći dio snaga koje su očuvane poslije borbi se i probio prema Kiseljaku, stim da je dio zaštitnih jedinica došao ponovo u Visoko s posebnim zadacima što je već spomenuto.Visočani su bili iznenađeni jer nisu imali nikakve zaštite.Čak su domobranske jedinice izašle iz grada da bi se ponovo vratile kad su se Nijemci vratili  u Visoko.

Šta se stvarno dešavalo u Visokom, svjedočenje su ostavili  učesnici i očevici događaja.

Osim nešto terenaca u blizini Visokog, patriota unutar Visokog i  skojevaca, više nije bilo nikoga.. Većih jedinica nije bilo.Sav borbeni kadar bio je angažovan u frontovskoj borbi sa neprijateljem, pa je bojazan Visočana bila tim veća jer se znalo da neprijatelj predstavlja ranjenu zvijer u momentu poraza.Pri bježanju , ostaci neprijatelja su nosili kompletnu pljačkom stečenu imovinu, vodili svoje najvrjednije sluge ne birajući način spašavanja sopstvenog života.U takvoj situaciji, ubistva postaju sasvim normalna stvar, kako onih koji su na jednom postali hrabri, tako i onih koji su od straha postajali zvijeri i nisu birali način svog spasa.

Ono malo svjesnih snaga i građana koji su shvatili težinu momenta, skojevaca i  odmetnutih domobrana donijelo zaključak da se u Visokom ne smije dozvoliti nikakav pokolj niti dopustiti da na pragu slobode građani gube glave. U 10 časova 6. aprila, je održan sastanak sa komandantom domobranske bojne, bojnikom Ćesovićem , (JV) sa jedinim zahtjevom da se njegove jedinice stave u funkciju odbrane grada i građana.U 11 časova je održan sastanak sa domobranskim potpukovnikom, komandantom pričuvnog zdruga, koji je imao sjedište u prostorijama  čitaonice.Obojici komandanata je obećana sigurnost i položaj tokom operacija, a zato su se morali izjasniti u što kraćem vremenu.

Nije bilo izjašnjavanja pa su skojevci morali uraditi nešto drugo.Lijevom stranom rijeke  Bosne iz Rajlovca su se povlačili domobranski piloti i osoblje aerodroma Butmir.Na lokalitetu Usijele iznad Čabaravdića magacina održan je sastanak i dogovoreno da aerodromski domobrani na sebe uzmu ulogu vanjske odbrane grada, a da sav višak oružja sakriju u Čabaravdića magacin što je i učinjeno.Avijatičari su zauzeli položaj na Usijeli držeći pod prismotrom željezničku stanicu, a ostali domobrani, predhodno naoružavši skojevce i građane iz Visokog su zauzeli položaj od Perutca, duž grada do ispod Todine pekare pa prema Lukama i dalje do Dubočca.Neki od domobrana su zauzeli položaj na Visočici pošto su švabe povukle svoju posadu i jedan od flakova, dok su drugi survali na istočnu stranu gdje i danas stoji u šiblju. Taj manevar je na određen način stvorio mostobran i obezbjedio znalački postavljenu odbranu koja je sa malo ljudstva činila ubojitu snagu i koja je djelomično osvijestila Nijemce i natjerala ih da se drugačije ponašaju u nastupajućim pregovorima.Započelo je na željezničkoj stanici.Njemački vojnik je ubio jednog domobrana koji mu se suprotstavio, tako da su i domobrani promjenili inferioran stav u pogledu komandi.Nijemci su pokušali minirati most u otvor koji se i danas vidi, ali su u jednom momentu svi izašli ispod mosta , došli do svojih tanketa, (bornih kola) i počeli da se dogovaraju.Opkoljeni sa svih strana, Nijemci su vidjeli da se mostu približava veća kolona građana na čelu sa tadašnjim načelnikom.Nastupa  momenat kao da je fimski režiran, veoma opasan u uslovima spašavanja sopstvenih glave, ali isto tako korišten u mnogim filmskim scenama kada  narod ide golim prsima na cijevi.Stari gradonačelnik izlazi ispred građana i  jedva  korakom  prelazi preko mosta  saopštavajući drhtavim glasom okupljenim Nijemcima da prekinu sa pripremama miniranja inače će doći do krvoprolića jer su opkoljeni, s prednje strane građanstvom, sa željezničke stanice domobranima,a sa Usijele teškim mitraljezima.U tom momentu je zapucalo na željezničkoj stanici pa su Nijemci pomislili da napad počinje s te strane.Istovremeno je zapucalo prema željezničkoj stanici  sa Usijele. Nijemci otvorili opštu paljbu prema Usijeli i željezničkoj stanici.

Tom prilikom je na Usijeli poginuo jedan domobran, kao i na stanici..Nijemci su jurnuli u svoja vozila i krenuli preko mosta , kroz Jaliju pravcem prema Kiseljaku.Mineri koji su vršili pripreme za miniranje općine i sokolskog doma su se upustili u gradsku uličnu borbu kojom prilikom je bilo poginulih na Jaliji.Nevjerovatno je bilo kojom se brzinom situacija odvijala.Nijemci bježe, pucaju na sve strane, posebno po Perutcu. Posada na Perutcu imala zadatak da štiti Visoko od eventualnog  nasrtaja Nijemaca iz pravca Kiseljaka.Na Perutcu su poginula dva pilota domobrana.U direktnim sukobima poginulo je 15 Njemačkih vojnika dok je između 12-15 vojnika zarobljeno po sokacima i zatvoreno u podrum starog mekteba u Saračici.U izvještajima se spominju oba podatka.Oko 19 sati je sa Hadžijine Vode u nebo ispaljeno tri crvene rakete iz ruke obavještajca X divizije kao znak da je grad očišćen.U predjelu kukuruzišta , otprilike gdje je sad Dom zdravlja došlo je do susreta terenaca, trojice iz komande dijela Visočko-Fojničkog odreda i desetak boraca.Visočani su očekivali jaču jedinicu, ali im je rečeno da su sve jedinice u pokretu za Nijemcima , a da se većina snaga očekuje sutra iz pravca Breze i Podlugova.

Cijelu noć je stanovništvo bilo na ulicama grada veseleći se oslobođenju .

U jutarnjim satima 7. aprila su se počele približavati jedinice VII i IX krajiške brigade, X divizije u kojim je bilo dosta boraca iz Visočko-Fojničkog odreda.Oslobodioci Visokog su predhodno obavijestili komandu divizije da je Visoko oslobođeno i da se slobodno može ući u Visoko.Sve zarobljeno, Nijemci, kompletan magacin sa hranom, odjećom, obućom, oružjem, municijom konjskom opremom , odnosno sve što je zarobljeno i spašeno od miniranja prilikom borbi sa Nijemcima predano je VII i IX krajiškoj brigadi, jer su poslije kraćeg zadržavanja nastavili pokret za Nijemcima i svim onima koji su ih pretili u bjegstvu.

Koliko god to izgledalo danas kao emotivna  istina, nepobitno je da se oslobođenje Visokog desilo na ovaj način uz priznanje onom malom broju  skojevaca koji su uspjeli spriječiti  plan Nijemaca  o opštem uništenju svih strateških objekata u Visokom kojom bi prilikom bilo sigurno dosta žrtava.Ovako je zbog briljantno izvedene odbrane skojevaca i naoružanog naroda, pokajničkog odnosa domobrana pilota,kao i odmetnutih domobrana koji su inače bili u gradu i otrgli se svojoj komandi, grad oslobođen za nekoliko sati što je stvorilo pogrešnu sliku svih onih koji su dobili epitet „narodni neprijatelj“ da se u Visokom nije ništa dešavalo  tokom rata, a posebno tokom završnih borbi za oslobođenje zemlje.

Čudna je  koincidencija događanja koja traje i danas.

Ovo je osvrt na vrijeme kada se čovjek gledao na jedan drugačiji  način nego danas, kroz  vrline, a ne mane i predstavlja prikaz vremena koje se neće nikada više vratiti.

Visoko je i oslobođeno i kapituliralo iznutra i to je činjenica i 1463. i 1697. i 1878.i 1918.i 1945. i 1995godine, pa  koja nam onda slijedi, a da ne bude krvava.

Puno aktera nestade, za jedne velika šteta, a za druge velika sreća, Visoko osta i još se istim imenom zove.

Grade moj, ma gdje i kakav bio, neka ti je sretan jedan od dana oslobođenja makar ga slavili dan poslije, naš si, a kome nisi prirastao srcu neka ide i ne pati se pokazujući da te voli.

Priredio

Čakić Goran.

Visoko april 2010.g.

Korišten dokumentacija:

-prikupljeni zapisi Čakić Avde,

– već objavljeni podaci o oslobođenju,

– dokumentacija koja je predana u Zavičajni muzej

– izjava obavještajca X divizije