Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: Nastavak priče o kožarstvu

Kako god se èovjek trudio da sve pretpostavi ili donese zakljuèak o svojoj okolini i dogaðajima koji su uèinili da Visoèani vole Visoko, a za one druge nije ni važno, pronaðu se dodatne informacije koje veoma zorno pokažu stanje neke tamo godine. Imamo priliku vidjeti i proèitati stanje visoèkog kožarstva iz 1901.g. Rijeè je o tekstu objavljenom u listu “Nada” 15.12.1901. godine. Roðendan teksta gotovo 109-ti. Potrebno je reæi hvala onome ko omoguæava da se materijal objavi, ali isto tako i onome ko je saèuvao novinski list da bi nas podsjetio kako je nekad bilo. To, u neki vakat, nije bio obièaj.

Èlanak je izuzetno vrijedan, prvo zbog istorijske graðe, a onda zbog definisanja odreðenih nejasnoæa koje su èesto bile kamen spoticanja u definisanju  poèetaka razvoja  kožarstva u Visokom. Meni je èlanak pomogao da shvatim kožarstvo kao vjekovnu tradiciju stanovnika Visokog, koji su se nebrojeno puta promijenili zahvaljujuæi boleštinama , ratovima, svim moguæim “jadima”, pa i politièkim uzrocima. Nešto je pisano i prije, ali prilog koji imamo pred sobom pokazuje da su osmanlije iskoristile tradicionalno kožarstvo koje se razvijalo u kuænoj radinosti u Visokom kao stratešku industrijsku granu, što je kožarstvo i bilo, i stvorili jedan oblik organizovane proizvodnje koja se mogla kontrolisati i unapreðivati sa jednog mjesta.

Na jedno pitanje smo odgovorili: kožarstvo je egzistiralo i u Srednjem vijeku u Visokom, bez obzira što se spominje papin legat u trinaestom vijeku, kojem on daje zadatak da mu donese krzna kune zlatice iz Bosne, što je samo nauèna pretpostavka, da se radi o Visokom. Po meni, vidimo da je zahvaljujuæi èlanku nekako stidljivo nametnut takav zakljuèak.

Hvala Tariku Ahiæu što je omoguæio da se doðe do takvog zakljuèka i pomogne onim koji smatraju da kožarstvo nije privilegija samo modernog vremena, odreðenih ekonomskih odnosa i globalnih svjetskih kretanja u narastanju industrijske revolucije.

Možda je i sreæa što se u Visokom  poèetak bavljenja preradom kože seže u daleku prošlost jer bi se u protivnom neko, kad tad, zamjerio pojedincima. Ništa drugo ne mogu reæi nego slijedeæe: kožarstvo u Visokom je starije od današnjeg Visokog i niko nema pravo da kaže da je poèelo “onda i s onim” kako veæ odgovara datom trenutku.

Kožarstvo i visoèka tabahana su jedno, ma ko to nastavio bavljenjem preradom kože u Visokom.  

Vidjeæemo da se vrhovni struènjak, tehnolog, pravnik, edukacioni faktor, berzanski èinovnik i sve ostalo što danas nismo u stanju naæi u jednom èovjeku, sastajao tituli: AHIJA. Sigurno je da prezime koje imamo u Visokom , Ahiæ, predstavlja ime po zvanju. U istraživanju porijekla stanovnika u Visokom došao sam do podatka da su visoèki Ahiæi porijeklom iz Konje u Anadoliji što nije nikakvo èudo. Interesantno je to da se ahija nije lako postajalo, jer je bez obzira na naglašavanje da se birao izmeðu majstora i aga , morao biti èinovnik poslan iz Turske. Kako nije bilo nikakve pisane dokumentacije oko organizovanja tabaèkog esnafa izuzev fermana i metalnih “jabuka” za koje sam utvrdio da su nestale u “jangiji”, pretpostaviti je da su se sve aktivnosti odvijale po strogo kontrolisanim organizacionim i tehnološkim procesima koje su osmanlije preko ahija provodile. Nije na odmet napomenuti da su ahije tradicionalno bile iz jedne  porodice, što onda ima drugaèije konotacije.

Uzevši u obzir sve navedeno lahko bi se mogao nametnuti zakljuèak da su današnji naši sugraðani Ahiæi najstarija visoèka porodica, o kojoj postoje tragovi i koja još živi u Visokom, nastala od nekog viðenijeg srednjovjekovnog kožara kojeg su Turci ustolièili u osmanlijskog èinovnika ili je kao osmanlijski èinovnik došao iz Anadolije u Visoko i postao visoèki ahija, što po pitanju starosti porodice, nema nikakvog znaèenja jer potièu iz istog perioda petnaestog vijeka.

 U našem sluèaju porodica Ahiæ je porijelklom iz Anadolije i kao takva ostaje po tumaèenju Miljenka Filipoviæa  „starinac porijeklom iz Anadolije“, što je bio æest sluèaj kad je govorio o muslimanskom  stanovništvu Visokog u svojoj knjizi „ Život i obiæaji visoèkoj  nahiji“. 

Primjetno je da se u tekstu spominje naziv TABAHANA, što je neobièno jer se kod nas danas koriste dva naziva, TABAHNA, stariji naziv koji koriste stariji kožari Visokog i TABHANA kao naziv ustaljen u današnjem jeziku.

Izgovarajuæi izraz Tabahana koji se susreæe i prije 100 godina, razumljivo je vjerovati navedenom nazivu kao ispravno izgovorenom iz kog su stari visoèki kožari izveli naziv TABAHNA, a iz nje mlaði kožari, TABHANA koji je ostao do danas.

Sliènost u nazivima, koji su svakako turcizmi i susreæu se i u bugarskom  i u bošnjanskom jeziku,

ÆUSELA, bugarski  KYUSELE , velike kože – goveðe, konjske i dr. Te SAHTIJAN, bugarski SAHTIJENI, kozije kože, mogu pomoèi da se dokaže izvorni naziva za podruèje prerade kože kao TABAHANA. 

Daljnje istraživanje je pomoglo  nalaženju nekoliko snimaka bugarskih tabahana koje su gotovo identiène sa visoèkom tabahanom i radionicama.  Nekoliko snimka koji zorno pokazuju veliku sliènost objekata u visoèkoj preradi kože dopunjuju replike koje su uraðene u Bugarskoj  i gotovo su originalne sa stvarnim radionicama u Visokom pa ih i uvrštavam u priloženi novinski èlanak.Žalosno je što se mora priznati da je i ono malo istorije visoèkog kožarstva svedeno na jednu stupu koja nije reprezentativni proimjerak tabahane, a sve ostalo je u kolekciji izložbenih slika koje su deponovane u Zavièajni muzej i služe vjerovatno za druge namjene.                                                                   

Prepis iz lista Nada 15-12-1901.g. br 24. strana 382-383                

Autor Stanko Ljubièiæ

Originalni list-prilog saèuvan u privatnoj arhivi

Ahiæ Tarik 

Tabaèka naseobina u Visokom. 
 
 

Ova originalna zanatlijska naseobina bavi se strojenjem ( uèinjanjem) sitne i krupne kože.Zanat joj se zove „tabaèluk“.

Taj tabaèluk leži na lijevoj obali, usred varoši a na glavnoj cesti oko utoka potoka Kraljevca u Fojnicu i na jednom, topolovom šumicom obraslom fojnièkom otoku, koji sa dva rukava  optièe ta voda, saljevajuæi se u rijeku Bosnu. Njezini radnici jesu Muslimani i zovu se „tabaci“, a svi skupa u tabaèkom radu: „tabaèki esnaf“ (društvo).

Tabaèki otok nalik je na elipsu oko 200m dugaèku i oko 60 m široku. Pod sjenom otoèkijeh topola na vodi vide se s obje strane oko obala najjednostavnije,sa kolom na vreteno posagragjene i slabo natkriveno dvomlatne drvene stupe, u kojima voda okreæe kolo dan i noæ i bez svake žurbe podiže i spušta  naizmjence èas jednu èas drugu mlationicu (klunu) i njezinim potkovanim maljem (kvakom) u košu ukopanom dibetu (stublini- cilindru) u prah tuèe ruj i šišku, kojima se uz kreè oèinjaju kože. Pred svakom je stupom, radi svraæanja veæe kolièine vode pod kolo, na nekoliko metara dugaèki jaz ( svraèalica).

Uz obale u vodi fojnièkijeh rukava stoje oko pristupaènijeh mjesta u zemlju zabijeni koci privezaèi, koji o lièini ili špagu  (konopcu) drže privezane denjke (sveske) kože, što se u vodi kiseli.Na svakome ima nišanom obiljženo èiji je.

Ljeti i na suhu vremenu tabaci obavljaju èesto sav svoj posao i na otoku pokraj stupa. Za taj služi im: Tabaèki ogromni kotao (kazan) od 250-300 litara, pušeæi se na ognjištu, tabaèka kaca ( badanj) u kojoj se nalaze  tople mješavine, hambašèa duboko (hrastovo korito) za kiseljenje i gazanje (koža, tekne, malo korito), u kom se gasi kreè i iz njega kreèe kože, devera (kefa od konjske ili govegje repne dlake) kojom se kreèi koža, kablovi (drvene posudice) za preljevanje i grabljenje mješavine i vode, demir (nadjeljaè) i to oštri – kojim se bikèazi ( struže) mesina sa koža, i tup i- kojim setezi ( gladi) uèinjena koža, daska na kojoj èisti koža, drveni ljevak ( hrg ), kroz koji saljevanje mješavine i voda u sašivene kože, hrpe išèijana lika sa kojim iz èavaldusa ( dugaèke igle) sašivaju kožu.Od kože je tu : 1. Æusela (krupna) sašivena i nesašivena, okreèena i neokreèena , oèišæena i neoèišæena.2. Sahtijan ( kozljevina). 3. Mješina ( ovèetina). Na hrpama nalazi se sastrugana sa koža dlaka, vuna i kostrijet sve razvrstano u èetiri vrste i to: 1. Arandija ( harandija, konjska i govegja dlaka i najkraæa vuna i kostrijet). 2. Karavlak, polovièna dužina vune kostrijeti. 3. Grožgjanuša, prekopolovièna dužina  vune i kostrijeti. 4. Postrmaluk, potpuna dužina vune i kostrijeti.

Na hrpi  su još repovi, mesina (koja se sa koža sastruže), paèa (odrezane noge) i kreè.O topolama stoje uèinjene kože  za sušenje.

Prilikom povodnja ukloni se sa otoka za vremena sve što bi moglo otplivati, a dijelovi stupe povežu se za topole. Ovakom poplavom temeljito se  tabaèki  otok.

Od zgrada spominjemo „ tabaèku esnafsku kavu“ ( kahvu) koja služi svima „tabacima“ za odmora uz fildžan kave  (kave), pa još kao stražarnica nad svom tabhanom, kao radionica opanaka i kao obièno skupljalište kupaca i prodavaèa.

Za tabaèkom esnafskom kahvom stoji: „teknetluk“ ( koritnjak), gdje su smještena nepokretna uska, dugaèka hrastova tekneta (korita) sa dvostrukim drvenim pritiskom, u kojima se zimi i ljeti napunjavaju kože æusele rujinom i drže pod kamenom.

Na cesti i praznom prostoru pored esnafske kave (kahve) jeste tabaèko tržište, gdje sakupljaju tovari sa kožom, rujem, šiškom, drvima i.t.d. Preko od esnafske kahve, pravo uz potok Kraljevac pruža se izmegju zdrada tabaèka radionica. To je dosta mraèna ulica pod trijemovima – „kreèakluk“, kroz koji brzi potok odnosi tabaèke otpatke i neèistoæe ispod ceste u Fojnicu. 


Izrazita sliènost, Kraljevaèki potok i Gabrovo Bugarska

Tabaèke radionice  su na jedan ili dva boja, t.j. prizemni ozidani i gornji napravljen od drveta.Na gornjem boju je unaokolo napravljen trijem za vješanje i sušenje koža, gdje se vjetre.Taj boj zove se „udžera“, ( hudžera)

Prizemne bojeve saèinjavju: podrumi, magaze, gazane, kreèluci i.t.d. Pored ovim je do vode oširoki, kamenom pokaldrmljeni trijem, gdje se nalaze u redu iste one stvari, koje su i na tabaèkom otoku spomenute.

U istoj suri (redu) u kojem se nalazi esnafska kahva, stoji i „tabaèka džamija uz jedno gorostasno staro drvo.

U noæi slabo se radi o tabaèluku.Rad otpoèinje uvjek u „sabah“ ( zorom) a svršava  „akšamom“  ( zapadom sunca, zalaskom).

Zemljište ( milèevi ) na lijevoj obali Fojnice, gdje se nalazi „ tabahana“ jest veæinom vakufski ( tabaèke džamije), a i privatno. Zgrade pak  takogjer su nešto vakufske (tabaèke džamije), a i nešto privatne. Stupe  i druge tabaèke sprave  i stvari jesu vlasništvo privatno , t.j. pojedinaca ili njih više u društvu.

Tabaèki esnaf ( društvo ) sastoji se od tabaèkijeh pravijeh èlanova sa testirom 

( atest, diploma), ( sposobnicom za tabaèluk,  struèni ispit). To su Ahija ( upravitelj) koji upravlja, rukovodi

i nadzire sav rad  i život  tabaèkog esnafa, age ( vlasnici, trgovci, robe i tabaèkog posjeda), koji imadu po jednog ili više išèija ( majstora ), išèije (majstori) , koji svoju ili pod plaæu  aginsku robu izragjuju. Uz ovo su još bez testira šegrti, koji se uz malu zaradu nauèavaju kod išèije tabaèluku, i irgati ( nadnièari ), koji nadnièare u tabaèkom poslu uz neznatnu zaradu od èetiri groša ( 64 helera) na više.

Ahija, age i išèije saèinjavju pravo (upravno) tijelo tabaèkog esnafa, a ostali ne, dok ne postignu testir.

Testirom  postaje od šegrta majstor ( išèija ), ako se javno pred ahijom, agama i drugim odabranim išèijama posvjedoèi, da je potpunu nauku za tabaèki zanat postigao, a pri tom je pošten i vrijedan.

Za testir dobije novoproizvedeni išèija od svog išèije klupu za èišæenje kože, demir i na komadu kože urezan njegov vlastiti nišan (obilježje, oznaka) za kože, kojima se  

 

Tabakhana ( jedna od radionica) izložene u muzeju, je replika radionici Ivan Ivanov Golosmanov sagraðen oko 1865 – 1870 g. Gabrovo Bugarska 
 

smije samo njegova koža ubuduæe obilježavati  i koji mora èitav esnaf poznavati i za njega uvažavati.

Tabaèki se testir po staromu naèinu podjeljuje društveno i javno dovom i gozbom od novoproizvedenog išèije (majstor). Nu danas biva to i bez gozbe, samo pred išèijom (majstor), a  moguæe još i uz ahiju. Ahiju izmegju sebe postavljaju  tabaèke age i išèije.

Vlasti (ovlasti) današnjih ahija u tabaèkom životu mnogo se razlikuje od vlasti (ovlasti) starog vremena, a i dužnost im je sada jednostavnija i lakša, jer pojedinac kao aga i išèija vodi svaki sam brigu o svom radu i imetku.

Tabaèki život u Visokom  oživljuje i druge zanate, i to prvo one koji se bave kožom: kao obuæarstvo (pravljenje opanaka, firala, èizama i nanula),saraèluk (kajiši, bensilaji ,( bensilah), pasovi, bisage, sedla, šarpelji, èante, uzde, ezengije i.t.d.) te èurèiluk, se bavi krznom. 

Ovim zanatima zanimaju se u Visokom, što po radionicama, što po privatnim kuæama oko 60% od svega muslimanskog i 0.5% pravoslavnog stanovništva.Istièe se, da se u samom obuæarstvu u Visokom godišnje  prave svega oko osam sto hiljadi pari (800.000 ), a samijeh opanaka oko šesto hiljadi pari (600.000) proizvede.Djeca i žene bave se u ovom zanatu prepletanjem i pulanjem ( kiæenjem) nekijeh dijelova obuæe.

.

Naprotiv sve radnje od tabaèke dlake, vune i kostrijeti, kao tkanja, pletiva i veziva i.t.d. t.j. proizvodnje visoèkijeh æebeta na hiljade komada, pa æilimova, ponjava, sukna, pokrovaca, podmetaka, šega, toraba, vreæa, zobnica, gjebri (kesa koja visi o sedlu za nošenje kišobrana, æibuka i štapova), kolana, ogrtaèa, èarapa itd. Zanimaju  oko 60% od svega pravoslavnog i o.5 % od muslimanskog žiteljstva.I u ovom zanatu su djeca zaposlena osobito u æebedžiluku.Nožari prave od rogova drške i kore za noževe.Tabaci pak iz paèa i mesine izvaruju mast i tutkal.

Otreseni kreè sa koža upotrebljava se naboje podova i mazanje duvareva (zidova).

Sva ova visoèka roba na glasu je u Bosni , a i sam se zanat u velike cijeni.Tabaèke pare su „najhalalnije“ ( najsreænije , oslobogjene svih zala ) i ljudi èvrsto vjeruju, da je tabaèka radnja zdrava, jer se bavi kreèem, rujem, metvicom – kojima se koža od truleži lijeèi i èuva, pa da zato i boleštine, kao kuga, kolera u blizini tabaka ne mogu zaraziti. 

Kako veæ dugo postoji tabaèka naseobina u Visokom pravo se ne znati, ali biæe, da sigurno stoji stoljeæa i stoljeæa.Moguæe da se je zbog nje stara varoš Visoko sa prvobitnog svoga mjesta, sa stanovima sa „visa“ (brijega, Podvisoki) postepeno malo pomalo spuštala za tabaèkim radom

I okupila u blizini današnje tabahane.

Po predanju ne zna se, da li su dotièni stanovnici prije osmanlijske vlade u Bosni, u Visokom tjerali tabaèluk, nu pripovijeda se, da se je u istinu za prvo vrijeme osmanlijske vladavine tabaèluk u Visokom obièno vodio po privatnim kuæama, a da  su im stupe bile samo na rijeci Fojnici, te da se je zbog zdravstvenih razloga prenio cijeli tabaèki zanat odredbom vlasti od stanova  na samo k vodi gdje se je u društvu sav tabaèki posao morao voditi.

Veli se, da je iz najprvog vremena , kad se tabaèko društvo odredbom osmanlijske vlasti radom sjedinilo u današnjoj tabahani, dobilo svoje današnje ime:“tabaèki esnaf“  i da su tada ondašnji zanatnici morali megju sobom kao društveno tijelo ustrojiti i neki društveni red, koji je osmanlijska vlada fermenom potvrgjivala, a da je sama vlada èešæe po svome za to odtregjenome osmanlijskom èinovniku iz Carigrada pregledala tabaèke esnafe.

Glavni, fermanom provigjeni nadzor nad tabaèkim esnafom vodio je „ahija“.

U obitelji Ahiæa u Visokom još  se danas èuva jedan taki ferman i dva tuga t.j. metalne jabuke iz kojih vise pramenovi konjske dlake, koja je vrijedila kao društveni barjak.

Dužnost  ahije bila je paziti na dobru uèinu kože, dogovorno s agama odregjivati i utvrgjivati cijenu koža, kao i stvari , koje su tabaèkom zanatu potrebne, paziti i držati mir i red i voditi brigu o sigurnosti tabaèkog posjeda, pa i izricati i provagjati pravdu u tabaèkom osoblju, u koliko je to zasjecalo u  tabaèko esnafsko društvo. U njegov djelokrug takogjer spadalo osposobljavanje koga tabaèkog šegrta za išèiju  (majstora ). Ovo je èinjeno potpunom esnafskom sveèanošæu, u prisutnosti dotiènijeh esnafskijeh aga, išèija i ahija a katkada i u prisustvu osmanlijskog èinovnika, kojom su je prilikom uz dovu novom osposobljeniku  sveæano uruèivao od njegova majstora „testir“ t.j. klupa,  

na kojoj se kože èiste, demir kojim se to radi i od ahije na komadiæu kože urezan nišan  (obilježje, znak) za njega, kojim se znakom smije samo njegova koža oznaèiti.Od tog èasa smatrao bi se osposobljenik potpunim pravim èlanom, sa svim pravima tabaèkog esnafa.

Ne zna se , je li ili nije li tabaèki esnaf u Visokom imao pisana kakva društvena pravila, ili se je taj posao rukovao samo osmanlijskom vlasti i fermanom preko ahije, nu istina je, da su velikom strogošæu bdjeli i ahija i vlasti nad životom ovog esnafa.

Stanko Ljubièiæ 

Priredio  Èakiæ Goran

Godine 2009-11-30 

Literatura:

-Èasopis Nada 1901.g.

   Ahiæ Tarik

-Gabrovo Bugarska, kožarstvo