Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Globalno – hladno ili vruće?

Globalno zahlaðenje ili otopljenje je pitanje na koja nauka pokušava dati odgovor u cilju  zadovoljavanja  ljudske  radoznalosti  koju majanska  misterija „završetka“ vremena 2012 .g. ostavi u nedoumici i strahu od onoga što bi trebalo biti sutra – hoæe li sutra uopšte biti ili sutra ostaje isto onako kako je bilo od iskona. 

Dosta nauènika je ostavilo traga u tumaèenju „uopšte“ globalnog , ali niko nije toliko ubjedljiv da bi mogao zadovoljiti ljudsku radoznalost na svim stepenima razvoja i ekonomskog položaja, na osnovu iskonskog èovjekovog Bogobojaznog straha od sutrašnjice , ali sa razlièitih polazišta oèuvanja jadne prašumske izbe ili nesluæenog luksuza življenja.Svako živi tamo gdje je nauèio, a ne gdje bi želio, davno su rekli stari, ali se tu i tamo javi moguænost drugaèije tvrdnje koja onda donosi i drugaèije stanovište, pa i neogranièen strah. 

Svi smo mi nekako nauèeni na cikliène kretnje dogaðanja prirodnih procesa pa nije na odmet da se iskoristi mišljenje i studiozni pristup, uz neobièno slikovit osvrt na proteklo vrijeme, koje potvrðuje cikliènost prirodnih pojava. Ako se i pogriješi ništa neæe biti èudno jer, koliko  tumaèenja  toliko i sumnji ostavlja današnjoj civilizaciji prostor za razmišljanje.

Posmatramo li problematiku na ovakav naèin, onda nema razloga da se bojimo neèega što nije prirodno, stim da naglasimo da ni priroda nije uvijek umoljiva, ali jeste predvidiva.

Dva autora koji su dali svoje mišljenje, a uz to dokaèili i naše uže podruèje s podacima koji znaju iznenaditi , ali i upozoriti. Nije loše podsjetiti se prošlosti, ali i skrenuti pažnju na nešto što je juèer protutnjalo našim krajevima, a i opet æe. 

I bi, da se desi, a kad se desi ostade neko da prièa šta se desi.

SLIJEDI LI GLOBALNO ZAHLAÐENJE ?

Neumoljivi Abdusamatov

Da li se sjeæate opklade koja je prije par godina pala izmeðu ruskih astronoma i britanskih klimatologa oko toga da li u narednim decenijama predstoji globalno zahlaðenje ili pak globalno zagrijavanje?

Ako to niste znali ni èuli  onda se posvetite onome  oko èega su i opklade padale.  

Pa, imamo valjanih razloga da se podsjetimo te prièe. Jer, nedavne vijesti iz Britanije govore da je neobièno niska aktivnost Sunca, koja se nalazi na najnižem nivou u ovom vijeku zabrinula britanske nauènike. Ovi su tokom skupa britanskih astronoma primijetili da na Suncu nema pjega te da ima vrlo malo solarnih oluja, kao i to da je taj izvor života na Zemlji najmirniji u vrlo dugom razdoblju. Recentna posmatranja su zabrinula astronome koji su svoje zakljuèke utemeljili na posljednjim fotografijama Sunca snimljenim iz svemira, izvijestio je BBC. 
Ruski astronom Kabibulo Abdusamatov je još prije tri godine oznaèio 2012. godinu za poèetak novog solarnog ciklusa, koji bi po njemu, uprkos globalnom zagrijavanju trebalo da rezultira globalnim padom temperature i poèetkom mini-ledenog doba.  
 
Ko je Abdusamatov? Kakve su mu reference? Rijeè je o šefu sektora svemirskih istraživanja astronomskog opservatorija Pulkovo, koji djeluje u okviru akademije nauka u Sankt Petersburgu. Abdusamatov je prije dvije godine, suprotno najavama velike veæine klimatologa koji predviðaju porast temperature zbog staklenièkih gasova najavio da æe za nekoliko godina poèeti lagani pad temperature koji æe trajati pet decenija te da æe nakon toga uslijediti još šezdeset ledenih godina. Sve æe ovo po njemu biti posljedica suštinskog smanjenja fluksa solarnog zraèenja, koje se prema tome pojavljuje kao nadmoæniji prirodni faktor u odnosu na posljedice globalnog zagrijavanja. 

Drugim rijeèima, ukoliko je Abdusamatov u pravu, ono na što su klimatolozi upozoravali proteklih godina kao na posljedice globalnog zagrijavanja, što bi trebalo da uslijedi zvuèi kao šala pri pomisli na višedecenijsku zimu koja bi zahvatila svijet.  
 
– Globalno zagrijavanje na Zemlji apsolutno nije oslovljeno emisijom toplotnih gasova u atmosferu, veæ neuobièajeno visokim nivoom i dugotrajnim rastom intenziteta zraèenja sunèeve energije u toku èitavog prošlog vijeka – izjavio je prije par godina Abdusamatov u intervjuu za agenciju RIA “Novosti”. 

– Do tog smo zakljuèka došli na osnovu naših istraživanja solarnih promjena. Uvjereni smo da klimatske promjene zavise samo od sunèeve aktivnosti i da ljudske aktivnosti na njih ne utièu, dodao je tada Abdusamatov.  

Po njegovim rijeèima, kolièina energije koja stiže sa Sunca na Zemlju, od sredine 90-tih godina prošlog vijeka se intenzivno smanjuje.

Dvije potpuno opreène tvrdnje

  • Zato Zemlju umjesto globalnog zagrijavanja, izmeðu 2012. i 2015. godine oèekuje poèetak laganog smanjivanja temperature. Postepeno smanjenje energije koju zraèi Sunce, koje æe dostiæi minimum orijentaciono do 2040. godine, izazvaæe znaèajno zahlaðenje klime na Zemlji i donijeti klimatski minimum orijentaciono do 2050-2060. godine, decidan je ruski struènjak Abdusamatov.  
    Da stvar bude „zabavnija“, ruski nauènici predvidjeli su da æe iza perioda niskih temperatura nastupiti otopljavanje, ali tek u 22. vijeku. 
    – Na osnovu naše teorije razradili smo scenario globalnog zahlaðenja klime na Zemlji sredinom ovog stoljeæa i nastajanja narednog dvjestogodišnjeg ciklusa globalnog otopljavanja poèetkom 22. vijeka, rekao je Abdusamatov tokom nauène konferencije ekoloških organizacija u Londonu. 
     
    Ruski tim iz Pulkovskog opservatorija svoje zakljuèke zasnovao je na uporeðivanju jedanaestogodišnjih i stogodišnjih kolebanja sunèeve aktivnosti. Ruski klimatolozi tvrde da je Sunce u 20. vijeku poveæavalo kolièinu emitovane energije i da je danas to emitovanje dostiglo maksimum. Stoga æe uskoro poèeti jenjavanje sunèeve aktivnosti, poslije èega treba oèekivati sniženje prosjeène godišnje temperature na površini Zemlje. 
    Abdusamatov i njegove kolege su potvrde svoje hipoteze dobili od stranih kolega, koji su ih obavijestili da je u periodu od 2003. do 2005. zapaženo izvjesno hlaðenje gornjih slojeva svjetskog okeana, što u potpunosti odgovara rezultatima istraživanja ruskih nauènika.

  • Abdusamatov je iznio svoje teoretske osnove koje su to prestale biti istraživanjem neutralnih laboratorija, pa je pokušao problematiku prikazati kao cikliènost dogaðanja pojava uz  povremeno zaustavljanje i hvatanje „zaleta“ za nastavak dešavanja uz , isto tako prirodni zastoj i odmor zemaljskih dogaðanja koji predstavljaju mini ciklièni zastoj velikih i dugih procesa. 

  • Najhladnije zabilježeno razdoblje na zemljinoj sjevernoj hemisferi dogodilo se izmeðu 1645. i 1705. godine, a to razdoblje poznato je i kao „malo ledeno doba“. Tokom 60 godina potpuno su se zamrznuli kanali u Holandiji, a hladnoæa je prisilila stanovnike Grenlanda da napuste svoje domove. 
    – Dramatiène promjene u temperaturi na površini zemlje su uobièajena pojava, a ne anomalija, kaže Abdusamatov.  
     
    S Abdusamatovljevim klimatskim predviðanjima velikim dijelom su se složili ruski istraživaèi iz Irkutska, Vladimir Baškircev i Galina Masnik. S druge strane, upadljiva nesaglasnost ruskih nauènika sa predviðanjima zapadnih klimatologa morala je dovesti do opklade. Baškircev i Masnikova su se, kako je svojevremeno prenijela stranica
    newru.com opkladili u 10.000 dolara sa Džejmsom Ananom, britanskim struènjakom koji je radio u Japanu na Istraživaèkom programu o globalnom zagrijavanju – a koji je uvjeren da neæe biti tako drastiènog pada temperature, veæ da æe se desiti obrnuto. Kriterijumi opklade su uporeðenje prosjeènih temperatura površine Zemlje iz razdoblja od 1998. do 2003. s onima koje æe se zabilježiti od 2011. do 2017.

Zavisi li išta od èovjeka?

Neobièno niska solarna aktivnost koju su nedavno uoèili britanski astronomi vraæa nas prognozama Kabibula Abdusamatova i nanovo otvara dileme o posljedicama Sunèevih ciklusa na klimatske prilike na Zemlji 
 
Prognoze Abdusamatova i opklada ruskih i britanskih nauènika u vezi toga desili su se poèetkom 2006. godine. U meðuvremenu Abdusamatov nije promijenio mišljenje, a Baškircevu i Masnikovoj se po svemu sudeæi osmjehuje lijepa svota dolara. Abdusamatov je išao èak toliko daleko da je tvrdio kako “protokol iz Kjota za sada nije potreban i njegovo važenje bi trebalo odgoditi, u krajnjoj liniji, na 100 godina – smanjenje globalne temperature Zemlje dogodiæe se i bez ogranièavanja obima izbacivanja štetnih gasova u industrijski razvijenim zemljama”.  
Abdusamatov je takoðe ukazao da podaci NASA o zagrijavanju na Marsu i istraživanja leda iz dubokih bušotina na Antarktiku i Grenlandu potvrðuju zakljuèak studije u Pulkovskoj laboratoriji da globalno zagrijavanje na Zemlji diktiraju upravo prirodni uzroci, a ne industrijska djelatnost èovjeka.  

O èemu je rijeè? Istraživanje uzoraka leda iz preko 3.000 metara dubokih bušotina na Antarktiku i Grenlandu pokazalo je da su se znaèajne oscilacije sadržine ugljen-dioksida u atmosferi i zagrijavanje klime dogaðali još u predindustrijskoj epohi naše planete, dakle pri potpunom odsustvu industrijske djelatnosti èovjeka.  

– Pri tom je ustanovljeno da èak ni znaèajnije poveæanje sadržaja ugljen-dioksida u atmosferi nikada nije prethodilo zagrijavanju klime na Zemlji, veæ obrnuto, uvijek je slijedilo iza poveæanja temperature. Èak i znaèajno akumuliranje ugljendioksida u atmosferi praktièno ne dovodi do porasta temperature na Zemlji – naglasio je Abdusamatov. 
Osim toga, dodao je nauènik, istraživanja kineskih nauènika, èiji su rezultati objavljeni u januaru 2007. godine, takoðe, predskazuju prirodno smanjenje globalne temperature Zemlje u toku narednih 20 godina i potvrðuju rezultate ruskog istraživanja. 
Ruski nauènik oèekuje da æe do 2016. godine biti razraðen precizni scenario klimatskih promjena na Zemlji.


– Raèunamo da æe nam blagovremena realizacija meðudržavnog (uz uèešæe Ukrajine) projekta „Astrometrija“ omoguæiti da dobijemo podatke, neophodne za sastavljanje precizne prognoze klimatskih promjena na Zemlji, rekao je Abdusamatov.  
Da bi se saèinila preciznija prognoza predstojeæih klimatskih promjena, ruski i ukrajinski nauènici moraju u narednih nekoliko godina da nadgledaju oblik i preènik Sunca, kao i tanke strukture svega što se nalazi na njegovoj površini. 
– Ako krajem 2008. godine kompleks nauène aparature bude dopremljen na ruski segment MKS, mi æemo od 2009. godine moæi da poènemo redovno posmatranje, rekao je Abdusamatov, i naveo da æe biti potrebno nekoliko godina da bi se prikupili i analizirali podaci dobijeni sa MKS.

Vodi se žestoka nauèna rasprava


Sunce uobièajeno prolazi kroz ciklus aktivnosti od 11 godina. Na vrhuncu toga ciklusa izbacuje vruæe gasove, a može se dogoditi i „superoluja“ koja bi uništila sav elektricitet na Zemlji i vratila nas u doba prije ove civilizacije. Nakon toga dolazi “slabije” razdoblje Sunèeve aktivnosti. Nauènici su oèekivali da bi prošla godina trebalo da bude ona u kojoj se Sunce trebalo zagrijati, ali umjesto toga ono je dostiglo svoje 50-godišnje dno u pritisku solarnih vjetrova, 55-godišnje dno u zraèenju i 100-godišnje najnižu vrijednost u pjegama. 
Profesorka Luiz Hara s University College u Londonu izjavila je da je neobjašnjivo zašto se aktivnost ne poveæava. Hara tvrdi da nema znakova da æe se to ubrzo dogoditi, ali da neki nauènici predviðaju da æe Sunce ubrzo uæi u normalnu fazu svoje aktivnosti. 
 
DA LI ZEMLJI PRIJETI NOVO “LEDENO DOBA“?:  

  • Drugi kažu da ulazi u još jedno minimalno razdoblje te se oko toga vodi žestoka nauèna rasprava, zakljuèila je Hara. Dakle, oko ovog pitanja nema konsenzusa. 
    Sredinom 17. vijeka Zemlju je tokom 70 godina „pogodilo“ kratko „Ledeno doba“, a neki klimatolozi tvrde da bi se to moglo dogoditi i tokom ove smanjene aktivnosti Sunca. Neki na predviðanja o ponovljenom „Maunderovom minimumu“, kako je nazvano to razdoblje u 17. vijeku samo odmahuju rukom te tvrde da je to pojednostavljeno gledanje na stvari. Profesor Majk Lokvud (Lockwood) sa Univerziteta u Sauthemptonu kaže da je sunèeva aktivnost svoj vrh dosegla 1985. godine te da je sada u fazi silaznog trenda koji æe trajati nekoliko decenija. 
     
    NE POSTOJI SAMO CIKLUS OD 11 GODINA, NEGO I ONI KOJI TRAJU VIŠE STOTINA GODINA: Majk Lokvud smatra da osim ciklusa od 11 godina, Sunce prolazi i kroz druge cikluse koji traju i stotine godina. On tvrdi da je 1985. godina bila vrhunac aktivnosti u tom “drugom ciklusu” dok je “Maunderov minimum” oznaèavao njegovo dno.  
    – Ponovno ulazimo u razdoblje srednjih vrijednosti nakon što smo prošli kroz dio u kojem je Sunce bilo u najvišim vrijednostima, kaže Lokvud, dodajuæi da se može oèekivati da æe proæi još stotine godina do ponovnog “Maunderovog minimuma”. 
     

Stari zapisi o dobu hladnoæe


U tekstu „Èetiri vijeka hladnoæe“ objavljenom na B92.net, Draženko Nenadiæ piše o hladnoæi koja je zahvatila Evropu u 17. vijeku, donoseæi saèuvane zapise iz tog doba koji svjedoèe o posljedicama zahlaðenja. Smatra se da je najteža glad bila 1605. godine, što je i zapisano u bilješci manastira Krušedola kod Iriga, kada je za parèe hljeba „otac prodavao svoje dijete, sin oca, brat brata“, navodi Nenadiæ, koji donosi i neke podatke vezane za prostor Crne Gore.  

O „velikom ledenom dobu“ ili hladnim razdobljima koja su se dešavala tokom epohe u struènoj terminologiji poznate kao pleistocen postoji veliki broj struènih i popularnih èlanaka objavljenih širom svijeta. Meðutim, veoma mali broj ljudi upoznat je sa èinjenicom da je ledeno doba, tako reæi, nedavno kucalo na vrata naše planete ostavljajuæi vidljive tragove kako na njenoj površini, tako i u životima ljudi. Da se podsjetimo. Posljednje „veliko ledeno doba“ završilo se prije oko 14.000 godina, kada su ledeni pokrivaèi poèeli da se povlaèe, ali je to povlaèenje trajalo sljedeæih 7.000 godina, kada su stigli do svojih sadašnjih granica. Na taj naèin, može se reæi da od prije 10.000 godina živimo u toplom periodu u struènoj terminologiji poznatijem kao holocen. Meðutim, tokom tog toplog perioda povremeno su se dešavale velike oscilacije klime, koje svakako ne prilièe periodu predaha izmeðu dvije hladne etape, jedne koja je završena i druge, koja nas tek oèekuje. 
Utvrðeno je da su tokom holocena gleèeri dostizali maksimalne dimenzije prije oko 250, 2.800, 5.300, 8.000 i 10.500 godina. Uzroci koji dovode do ovih zahlaðenja su još nepoznati, ali postoje pretpostavke da mogu biti povezani sa promjenama na Suncu jer se smatra da se solarna konstanta mijenja u granicama do 10 %. Prahistorijski èovjek je u potrazi za optimalnijim uslovima života tražio i otkrivao staništa u kojima nije imao problema sa hladnoæom, a samim tim ni ishranom. Zbog toga je, na primjer, na višim geografskim širinama sjeverne polulopte u ovim hladnim ciklusima teško ili nemoguæe naæi arheološke lokalitete.  

Nenadiæ navodi da su u to vrijeme na ovim prostorima ljudi naseljavali Lepenski vir, Vinèu, Starèevo ili Ploènik, Butmir, dolinu rijeke Bosne (Okolište,Radinoviæi,Moštre,Papratnica, Goražde ) jer je klima bila povoljna i omoguæavala   dovoljnu kolièinu hrane životinjskog i biljnog porijekla.

Ciklusi malih ledenih doba


Nenadiæ dalje navodi da u periodu od 3.700. do 3.150. prije nove ere godine na prostoru Bugarske nigdje nisu otkriveni arheološki lokaliteti, što je tumaèeno jaèim zahlaðenjem koje je primoralo tadašnju ljudsku zajednicu na kolektivni egzodus. Meðutim, klimatska zahlaðenja uvijek su smjenjivala klimatska otopljavanja, a kao dobar primjer može se pomenuti da je 1.000 godina prije nove ere bilo toliko toplo da je u južnim djelovima Grenlanda rasla bujna vegetacija.

Ipak, vratimo se „malom ledenom dobu” o kome imamo i najviše podataka u pisanoj formi. Ovaj period klimatskih oscilacija trajao je od 1450. do 1880. godine nove ere, kada su se gleèeri visokih planinskih masiva znatno proširili, što se može vidjeti i na nekim umjetnièkim slikama, a snijeg se mjesecima zadržavao i na visokim planinama Etiopije, što danas nije sluèaj. Detaljnim ispitivanjem gleèerskih morena ustanovljeno je da je najveæe zahlaðenje u toku malog ledenog doba bilo oko 1700. godine i da je to bilo posljednje od pet sliènih dogaðaja u proteklih 10.000 godina. Interesantna je èinjenica da je u tom periodu globalna temperatura bila niža za samo 1 stepeni Celzijusa nego danas, što je bilo dovoljno da ovaj vremenski interval obilježi znatnim hladnoæama. Pošto je u ovom periodu prosjeèan ljudski vijek iznosio 50 godina, osam ljudskih generacija je dobro osjetilo što znaèi snižavanje srednje godišnje temperature za samo jedan jedini stepen. I pored toga što su zabilježene velike hladnoæe (što se vjerovatno odnosilo i na prethodne cikluse zahlaðenja u okviru holocena) mora se istaæi da je ciklus malih ledenih doba djelovao snagom od samo jedne desetine snage velikih ledenih doba. U tih 400 godina postojala su dva velika minimuma zahlaðenja. Prvi, koji se javio u ranoj fazi malog ledenog doba nazvan je Sporer minimum. Poznat je po ekspanziji arktièkog leda koji se proširio toliko da je uspio da izoluje jednu koloniju Normana na jugozapadnom dijelu Grenlanda, od èega je veæina stradala, a primjer je jedinstven u istoriji èovjeèanstva. Drugo zahlaðenje, jaèeg karaktera, desilo se u 17. vijeku i nazvano je Maunder minimum. Njegovo dejstvo je naroèito zapaženo u Sjevernoj Americi kada su prvi kolonisti dolazili i naseljavali tlo Novog svijeta. Oèigledno da klima nije ukazala dobrodošlicu veæ dovoljno napaæenim ljudima.  
Osvrnimo se ukratko na pisana dokumenta koja nam predoèavaju kako je to izgledalo živjeti i opstati tokom 400 godina prilièno surovih i veoma promjenljivih klimatskih uslova.

Jadran se ledio prije tri vijeka


Prema ljetopisima iz manastira saznajemo da se Crno more više puta zaleðivalo, te da se tokom surovih zima 1621. i 1669. godine zamrzao i Bosfor, a 1709. godine Jadransko more pored obale. Oštre zime su zabilježene i na jugu Francuske i duž Azurne obale. Postoje podaci da su u zimu 1468. godine francuski seljaci vino sjekli sjekirama i prevozili u komadima. Polovinom januara 1506. godine zaledilo se more u luci Marselja, a u treæoj dekadi novembra 1524. godine zaledile su se rijeke na jugu Francuske, što se ponovilo krajem marta 1527. godine. 
Zahlaðenje koje je u Evropi trajalo od 15. do polovine 19. vijeka zahvatilo je našu zemlju i okolne krajeve. Na primjer, zna se da je snijeg padao više puta i tokom ljeta, kao što je bio sluèaj u Fojnici 13. avgusta 1716. godine, što je zabilježeno u franjevaèkom samostanu tog grada. Na osnovu ovih zapisa i onih koji se nalaze u državnoj biblioteci u Sankt Peterburgu može se vidjeti da se snijeg na podruèju Bosne zadržao od 12. do 16. augusta te godine, a rijeke se pri tom ledile. Bosanske planine 20. jula sljedeæe godine bile su ponovo prekrivene snijegom. Na osnovu bilježaka manastira u Gomirju kod Karlovca, visok snijeg je u okolini Karlovca i u Primorju lomio grane olistalog drveæa 23. maja 1723. godine.  

Meðutim, nasuprot hladnim zimama i ljetima sa snijegom, bilo je povremeno i neuobièajeno toplih godina. Tako je 1745. godine poslije izuzetno oštre zime nastupilo rano proljeæe, te je polovinom marta bilo toliko toplo da su ljudi tražili zaštitu od sunca u hladu od drveæa. Izmeðu 5. i 17. januara 1746. godine bilo je toplo kao usred ljeta, a èitava zima je bila blaga, što se do tad nije pamtilo u Sremu. U okolini Zvornika 1746. godine brale su se jagode 17. decembra. 
Sarajevo se tokom ta èetiri vijeka više puta tokom toplih perioda nalazilo pod snijegom. Recimo, 19. septembra 1774. godine pod teretom nagomilanog snijega srušilo se u gradu više zgrada i polomile granje mnogih drveæa. Sarajevo je 24. augusta 1777. godine osvanulo prekriveno snijegom, a visina sniježnog pokrivaèa u proljeæe te veoma hladne godine dostizala je do grudi èovjeka. Godine1778. od velike hladnoæe na podruèju Prizrena stradale su mnoge životinje, a èergari koji su zapali u snijeg pomrli su od hladnoæe i gladi. Velika hladnoæa je bila i za vrijeme Prvog srpskog ustanka, kada je snijeg pao i u ljeto, 3. jula 1806. godine u okolini Bijelog Polja. Sredinom decembra 1822. godine rijeka Drina se zaledila, a u Sremu je dosta ljudi stradalo od velike hladnoæe.

Talasi prekrili ljude i zemlju

Zapamæene su i velike suše: Period „malog ledenog doba“ upamæen je i po velikim sušama koje su donijele veliku glad ugroženoj populaciji. 1371. godine u periodu ratovanja protiv Turaka, u Makedoniji je kao posljedica suše vladala takva glad kakva se nije pamtila. Nenadiæ navodi da je „ovakva glad potrajala nekoliko godina“, te da je zabilježeno da su na Cetinju 1608. godine zbog oèajanja i izgladnjelosti ljudi sebi oduzimali živote. 
Zbog velike suše na ovim prostorima vladala je velika glad i 1629. godine, zatim 1779. godine kada kiša nije pala skoro pet mjeseci. Slièna situacija se ponovila poslije 20 godina, a poèetkom 19. vijeka zabilježena je strašna suša u Sandžaku kada kiše nije bilo više od šest mjeseci. 
Meðutim, hladne klimatske prilike prožete povremeno izuzetno toplim vremenskim intervalima i velikim sušama povremeno su prekidale velike padavine èije su poplave donosile nove nevolje populaciji koja je veæ bila dovoljno pogoðena dosta surovim klimatskim promjenama. Nenadiæ navodi i da su na podruèju Crne Gore 1580. godine u nekim naseljima usljed obilne kiše „nestali ispod talasa i ljudi i zemlja“. 
 
U novembru 1616. godine bujice su valjale stijene i odnosile kuæe u Popovom Polju. 1770. godine Dunav je poplavio èitavu svoju dolinu u Njemaèkoj, dio Beograda i Vlašku, a nabujala Miljacka je novembra 1791. odnijela skoro sve mostove, probila nasipe, te srušila nekoliko kuæa i više zgrada.

Da li nam, može se reæi nedavne klimatske promjene, šalju jasnu poruku šta nam se može desiti i bez uloge ljudskog ili antropogenog faktora, kojem možda dajemo i preveliki znaèaj? Da li smo i dalje spremni da tvrdimo da nikad nije bilo tako vruæe ili pak hladno kao danas; da je klima toliko poremeæena da su ljeta ili pretopla ili prehladna, zime takoðe – ili nam ovi podaci ukazuju na to da su se takve stvari dešavale i tokom niza proteklih generacija, koje su vjerovatno patile daleko više nego mi danas?  

Ako se vinemo u visine, pogledamo Zemlju kao dio cjeline Sunèevog sistema, sa njenom promjenljivom putanjom u prostoru i varijabilnom kolièinom sunèeve radijacije koju pri tome prima, shvatiæemo da æe se ovakve klimatske promjene dešavati još mnogo miliona godina. Gdje je tu èovjek, kako æe se prilagoditi surovim klimatskim promjenama i koliko æe uopšte opstati, pokazaæe vrijeme, zakljuèuje Nenadiæ. 

Tako reèe nauka.  

Drugi interesi diktiraju drugaèije.

Ima ih mnogo i svi su u jednom podudarni, ekonomska zavisnost siromašnih od bogatih i ništa više. 

Kjoto i nakon Kjota  

U Rio de Žaneiru 1992, politièari iz bogatih zemalja obeæali su da æe do 2000. smanjiti emisiju gasova, ali to nisu uradili. Lideri su se ponovo sastali u Kjotu 1997. i obeæali èak i jaèa smanjenja emisije štetnih gasova do 2010, pa opet te emisije nastavljaju da rastu, a Kjotom se nije postiglo praktièno ništa da se to promijeni. 
Najtragiènije je što æe lideri, kada se opet sastanu u Kopenhagenu ovog decembra, prihvatiti manje-više ista rješenja: obeæanja o èak i drastiènijim smanjenjima emisije gasova koja, opet, teško da æe biti ispunjena. Mjere kojima se uporno obeæava previše a malo postiže, uz ogroman trošak ne pridobijaju ljude u najboljem periodu. A ovo oèigledno nije najbolji period. 

Na sreæu, imamo jednu mnogo bolju opciju, sa mnogo veæim šansama za uspjeh: trebalo bi da nove izvore energije sa niskim nivoom ugljenika, poput solarne energije uèinimo da postanu stvarnost, konkurentna alternativa starim izvorima energije, umjesto održavanja bogatih ljudi koji žele da se osjete „zelenijim“. 
Stoga bi trebalo puno da investiramo u osmišljavanje novih tehnologija. Suprotno onome što bi neko zamišljao, Protokol iz Kjota nije doveo do ovih istraživanja. Zapravo, investiranje u istraživanja je opada od 1980-ih i otada se nije poveæalo, èak ni meðu zemljama – potpisnicama Kjota. 
Velike investicije i istraživanje i razvoj energije sa niskom stopom ugljenika, solarne energije ili drugih novih tehnologija mnogo brže bi postalo jeftinije od fosilnih goriva. 
Ekonomisti procjenjuju da bi na svaki potrošeni dolar, bili na dobitku 16 dolara. 
Svaka zemlja bi trebalo da pristane na izdvajanje 0,05 % BDP-a za istraživanje i razvoj energije sa niskom stopom ugljenika. Ukupan globalni trošak bio bi 15 puta veæi od onog što se trenutno troši na istraživanje alternativnih izvora energije, pa ipak šest puta manji od troškova Kjota. Sporazum ove prirode mogao bi biti novi sporazum iz Kjota – gdje bi glavna razlika bila ta što bi ovaj napravio razliku i imao dobre šanse da bude globalno prihvaæen. 
Zašto ne uraditi obje stvari: investirati u istraživanje i razvoj, ali sada, ipak, obeæati smanjenje ispuštanja štetnih gasova. 
Politike u stilu Kjota mogu biti samo jedno skupo odvlaèenje od pravog posla pravljenja otklona od fosilnih goriva. Dva su osnovna razloga zašto je fokusiranje na smanjenje emisije štetnih gasova pogrešan odgovor na globalno zagrijavanje. 

Prvo, upotreba fosilnih goriva ostaje jedini izlaz iz siromaštva za zemlje u razvoju. Ugalj pruža polovinu svjetske energije. U Kini i Indiji, èini 80 % izvora energije, a kineskim i indijskim radnicima pomaže da uživaju u kvalitetu života o kojem su njihovi roditelji mogli samo da sanjaju. Smanjenje emisije u praksi znaèi kraj ove uspješne prièe za stotine miliona ljudi. Nema nijednog „zelenog“ izvora energije u mjeri dovoljnoj da u bliskoj buduænosti zamijeni ugalj. Umjesto toga, naše obimnije istraživanje uèiniæe „zelenu“ energiju jeftinijom od fosilnih goriva do sredine vijeka. 

Drugo, momentalno smanjenje ispuštanje štetnih gasova je skupo – a troškovi znaèajno nadmašuju korist. Da je Sporazum iz Kjota u potpunosti primjenjivan tokom ovog vijeka, time bi se smanjila temperatura za svega bezbaèajnih 0,20*C, uz troškove od 180 milijardi dolara godišnje. Ekonomskim rjeènikom, Kjoto donosi svega 30 centi na svaki uloženi dolar. 

A snažnije smanjenje emisije gasova poput onog koje je predložila Evropska unija – 20 % manje od nivoa iz 1990. u roku od 12 godina – do 2100. godine smanjilo bi globalnu temperaturu svega za šezdeseti dio Celzijusovog stepena, a koštalo bi deset hiljada milijardi dolara.  
Najtužnija stvar u debati oko globalnog zagrijavanja jeste što skoro svi kljuèni protagonisti – politièari, kampanijski struènjaci – veæ znaju da æe sporazum u starom stilu koji je veæ pripremljen za Kopenhagen ovog decembra imati zanemarljiv uticaj na temperature. 
Ukoliko ne promijenimo pravac i naše akcije uèinimo realistiènim i ostvarljivim, veæ je jasno da æe saopštenja o „uspjehu“ u Kopenhagenu ovog decembra biti besmislena. Mi æemo davati obeæanja. Mi ih neæemo ispunjavati. I mi æemo protraæiti još jednu deceniju. Umjesto toga, moramo osporiti ortodoksnost Kjota. Mi možemo bolje. 

Piše: Bjern Lomborg

Autor je direktor Centra za kopenhaški  
konsenzus i vanredni profesor na  
Kopenhaškoj poslovnoj školi. 

A šta nama ostaje da shvatimo.

Ništa.

Sad znamo da nam može biti zima, a može biti i vruèe, a da razlog tome nije emisija ugljendioksida niti èovjek može mijenjati prirodu, nego Sunce i njegova aktivnost. 

Eto znamo i šta æe kazat Kjoto.

Ako je majanski kalendar rekao jedno, a bogati ga uslovili drugaèije, onda vrhovni majanski  vraè nije morao ni demantovati tvrdnje zapadnih prevodilaca majanskog kalendara koji tvrde da je od njih i saznao da kalendar postoji. 

Priredio Goran Èakiæ

Novembra 2009.g.