Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: “Spalionica”


 

Načelnik Alibegović je pokušao riješiti goruće probleme  naćinom identičnim sredinama u kojim buđet predstavlja realni osnov stvaranja  normalnih uslova življenja. Na tome mu ne treba zamjeriti jer vrijeme ne traži ustupke.

 

Ermin Dlakić je pokušao da uhaviza javnost šta znači spalionica otpada. Fino je rekao da je to neko vidio u Njemačkoj  odraz dobro i tehnički dovedenog do savršenstva riješenja koje proizilazi iz dugogodišnjeg poznavanja problematike odlaganja smeća, nažalost,  nedokučivih za našu sadašnju zbilju. Ni jednom ne zamjerimo nego obojici dajmo podršku , ali i savjet da je kolektivni nastup  jedino opravdan način zadovoljavanja kolektivnih potreba.

 

Ko smatra da je spalionica zidana peć u kojoj se može spaliti svo smeće, grdno se vara, jer ne poznaje osnove izgaranja, organskih tvari, prirodnih goriva , materija koje jednim imenom nazivamo plastika.Neka se neko sjeti da je nekadašnji Dom zdravlja imao svoju malu spalionicu koja je iz odredjenih ratnih razloga prestala da radi i koja je znala baš zadimiti ćitave Luke.

 

Pojedinci  i struka koji su silom prilika došli u Visoko da pomognu nisu krivi što ne poznaju gdje je bila koja deponija smeća i sa kakvim se problemima Visoko tada nosilo.Imali smo „spalionicu“ na otvorenom, a ako treba podsjetiti, deponija nalazila na pješču gdje se danas nalazi streljana.Smetala je samo Visokom i nikome više, a ipak je smeća bilo sa svih strana.Dosta ljudi je radilo na njoj, bio jedan  bul dozer koji je godinama zagrtao dovučeno smeće.Današnje Komunalno preduzeće Visočica se staralo o deponiji daleko ozbiljnije nego to mnogim može izgledati, ali opet je bilo velikih problema.Često je dolazilo do samozapaljenja otpada u kojem da gotovo nije bilo plastike nego većina kućnog otpada.Ako kažem da je već tada vršeno sortiranje smeća na gorive i ne gorive materije, metale, tekstil papir i sve one otpatke koji su se mogli prodati , a ostatak se poravnavao po deponiji i zagrtao glinom  koja je dovožena sa svih gradilišta u Visokom kojih je bilo malo, onda postaje jasno da su troškovi održavanja takve deponije bili relativno visoki za ono smeća koje koje se prikupljalo u Visokom.

 

No, ipak danas na deponiji imamo ravan teren za koji malo ko zna kako je nastao. Bez obzira na dosta pažnje, deponija se znala zapaliti ispod zemljane krovine,  dimieći smrdljivim dimom koji je gušio Visoko. E tada su stupali na scenu vatrogasci koji su gasili upaljeno smeće.Bi li mi to danas nazvali koordinacijom ekoloških aktivnosti? Ma kakvi jer treba elaborat.

 

Nemojmo biti uvjereni da su sela imala divlje deponije.Sela su bila izuzetno čista za ono vrijeme jer nije bilo otpada koji se nije koristio.Imali smo čiste potoke i deponije koje su bile sklonjene u stranu i nisu smetale nikom, nisu se palile jer su svi vodili računa o tome da se ne zapale. Otpadna voda oticala je  u đubreluke ili septičke jame a ne u potoke.

 

Zna se za šta su služili đubreluci i septičke jame pune  „eko  gnojiva“. Haram je bilo prljat potoke jer je hajvan tamo napajan , a i haljine se prale .Haram je bio prljat okolinu izvora i svak se držao obićaja koji su garantovali visok stepen higijene življenja, kulture ponašanje i ekološke odgovornosti..Samo se tada ekologija nije poznavala kao izraz, nego se podvodila pod običaj zaštite okoline i prirode. Haram je bio i sud i kazna i svi su se toga držali Uvjek je ispod jednog mjesta na potoku  bila tuđa krava i ovca, pa je takav naćin bio kolektivni oblik ekologije okoliša. I nikom nije smetalo. Čuven je bio postulat, „nikad ne pišaj iznad glave“. Teško razumjeti, zar ne?

A, znači , ne stvaraj smetljište iznad ognjšta jer će ti se „otrov“ vratiti vodom. Zar je to nešto što nije valjalo?

 

Industrija i  kućna radinost svagdje u svijetu ima zakone koji regulišu  eko zaštitu. Što niko nije tražio u dokumentaciji  poštovanje svih propisa iz ekologije prostora, nismo mi krivi pa  zato danas dišemo sumporovodik za koji kažu da nije otrov.Možda i nije,  ali neka svako postavi sebi pitanje da li ima pravo trovati posuđenu  od naše djece. Neka svako   pogleda emisiju na National Geographic Canal, koji govori kako je Zemlja prošla  nekada kroz period uništenja koji je krenuo iz vode  sa mnogo, mnogo sumporovodonika.

Neka pokazuje ko god hoće „ čageta“ koja dokazuju neškodljivost zbog kojih industrija mijenja podneblja  EU, ugrožavajući  čak i svoj nazovi „politički“eko  patriotizam.

 

Srećom da su vodeći dioničari malo dalje od izvora „smrada“  ekološke Evrope.

 

E, moj Ermine, daleko si ti od napretka jer je tvoju izuzetno zrelu diskusiju pročitala samo nekolicina . Spalionica, treba li njoj kakva energija, kakva sortirnica, kakvo odlagalište gareži i masnih primjesa odlagališta papira čelika sivog liva i obojenih metala?. Kamo će  gusta otpadna tečnost kojoj se ni sastav ne dade odrediti, jer uvjek iza smeća ostaje smeće koj treba posebno zbrinuti.

 

E, i za to će trebati napravit uređaj koji neće biti spalionica nego krematorium. Razumljivije ispada, zar ne?

 

 Kažu da su drevne Maje pitali zašto su napustili svoje gradove i žive u divljini, a oni su odgovorili, „uprljani“ su.  Kažu da se može zaraditi na deponijama smeća.

 

 

Davno je rekao Taaib šta misli o tome.

 

Para će uvjek biti, niko nek se ne sekira. Doduše treba ih usmjeriti u trajne zajedničke potrebe.Greške i spore reakcije, a posebno otrežnjenje, su bolni, a posljedice veoma skupe, jer je bilo i „pesinavijih“ vremena. Kojih se danas gotovo i ne sjećamo.