Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

www.pulsdemokratije.ba: Crkva u Visokom

Sve su prilike da ću uskoro početi vjerovati u neke od teorija Semira Osmanagića, jer se u Visokom zaista događaju „čudne“ stvari. Nakon što su misteriozno, u dva navrata, na divljački način uništeni ostaci Kraljevskog grada Visoki koje su otkrili arheolozi Zemaljskog muzeja, policija i drugi nadležni nikako nisu uspjeli ući u trag ovim misterioznim počiniteljima. Ili je Visoko veliko kao New York, pa lokalne snage za provođenje zakona ne mogu naići ni na kakav trag ili zaista Visočka dolina isijava neke misteriozne zrake koje su ostavili drevni Atlantiđani koji su komunicirali sa sazvježđem Plejada. Naime, na jednako „misteriozan“ način već nekoliko puta u posljednje vrijeme meta vandala je još jedan spomenik kulture koji je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uvrstila na listu nacionalnih spomenika.

Radi se o pravoslavnoj crkvi, Hramu svetog Velikomučenika Prokopija. Naime, „nepoznati počinioci“ (koji još nisu poznati) provalili su u noći između 13. i 14. septembra u crkvu, ispreturali inventar, ali ništa nisu odnijeli iz prostog razloga što su ikone i druge vrijedne stvari zbog ranijih provala sklonjene na drugo mjesto. Još uvijek „nepoznati počinioci“ obili su u noći između 21. i 22. augusta svjećarnicu koja se nalazi uz hram i odnijeli nešto kovanog novca. To su samo posljednji u nizu slučajeva u kojima je crkva ili pljačkana ili njena imovina oštećena. Nažalost, već smo navikli na vandalske atake na vjerske objekte da vijest kao ova ne izaziva nikakvu posebnu pažnju javnosti. Naročito kada se radi o napadu na „druge“, dok se kao zabrinemo i naljutimo kada se su meta napada „naši“.

Tu ništa ne pomaže ni to što se radi o spomeniku kulture BiH i koji bi, posebno onima koji se kunu u multietničku i multikulturnu BiH, trebao da bude simbol zajedničkog života i nade da će ova država jednom postati normalna. Zato ne čudi potpuna indiferentnost javnosti i politike, i lokalne i one na višim nivoima, na vijesti o konstantnim atacima na ovaj objekt. Jedinu osudu koju sam uspio vidjeti bila je ona sa lokalnog visočkog web portala www.visoko.co.ba: „Ponovo primitivizam u Visokom koji šalje ‘odličnu’ sliku grada ostatku zemlje“. Vijest se još tu i tamo pojavila u našim medijima i priči je tu kraj. Prema podacima Komisije za očuvanje nacionalnh spomenika, Crkva svetog Velikomučenika Prokopija podignuta je u podnožju brda Grad – Visočica, na čijem je vrhu smješten stari grad Visoki, tačnije, u dijelu podgrađa Podvisoki. Iznad te crkve nalazio se neki stariji sakralni objekat o čijem izgledu, dimenzijama i karakteristikama nema nikakvih informacija izuzev podatka da je bio pokriven šindrom. Prema riječima vjernika, današnja Crkva sv. Prokopija sa tog mjesta prenesena je na sadašnju lokaciju. Crkva je obnovljena 1853. godine. Ferman o gradnji crkve, pisana dokumentacija i sva crkvena arhiva su izgorjeli u požaru 1941. godine, tako da se vrijeme izgradnje objekta ne može da utvrdi sa sigurnošću. U svojoj historiji crkva je više puta obnavljana a posljednji put 1998. godine. Te radove je finansirala Grčka pravoslavna crkva. Prema raspoloživim podacima, uz crkvu je postojala škola koja je počela da radi oko 1840. godine u privatnoj kući samoukog učitelja Jove Aslivara. Posebna vrijednost pokretnog naslijeđa je 18 ikona. Da je ovo pravna država, kao što nije, ova odluka Komisije bila bi podsticaj odgovornima da se zaštiti kako treba ovaj spomenik kulture i suživota: „Svako a posebno nadležni organi Federacije BiH, kantona, gradske i opštinske službe suzdržaće se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu da oštete nacionalni spomenik ili dovedu u pitanje njegovu zaštitu.“ Nažalost, priča kao što je ova mogla je biti napisana u mnogim bh. gradovima. Svijest ljudi o važnosti kulturnog naslijeđa za identitet cijele države je žalosno mala, a pogledi ljudi zamračeni su nacionalističkim predrasudama.

Dok se jadamo kako nas je Evropa ostavila na repu kolone, zašto se ne zapitamo da li nam je tamo mjesto dok uništavamo džamije, crkve, samostane i druge spomenike kulture koje identificiramo sa „drugima“. Za kraj da se vratim na lokalni web portal koji sam ovaj put pohvalio kao rijetku pozitivnu iznimku u konkretnom slučaju. Novinarka istog portala je prije par godina ushićeno, bez ikakve ograde prenijela izjavu „grupe građana“ iz Visokog o tome kako prof. Dubravka Lovrenovića čeka lomača na Visočici. Neka se malo sabere. Jučer je to bio Lovrenović, onda visočki novinar koga su proganjale „vehabije“ zbog reklame za pivo, danas crkva… Neka se prisjeti one već izlizane izreke iz Drugog svjetskog rata o tome kako niko nije stao pred naciste kada su odvodili Jevreje, zatim komuniste, pa druge nepodobne. Neka se ne čudi što neće biti nikoga kada iz nekog razloga, možda, dođe red na nju.

 (Fedžad Forto)