Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Goran Čakić: Trajne vrijednosti naslijeđa i osobitosti kožarstva

Ovih dana je konačno riješena dilema ,nema više KTK.Nema više Kombinata, nema više prirodne štave,  kromne štave, što diže KTK u svjetske visine kožarske industrije, nema više mnogih starih kožara, entuzijasta koji nisu dali da koža nestane iz Visokog.Eto, nema više Visokog onakvog kakvog u kom Visočanin nije osjećao miris krečluka i opori vonj štavnog odjelenja i onih ljudina koji su radili u njemu. 

           A, ima li dalje tradicije, upitaše se mnogi? 

Ima kako da nema.Sve ono što valja i što ima snage da se bavi kožom ode svojoj kući i odnese znanje, prihvati druge oblike kožarstva koji zrače ljepotom , kvalitetom, vrhunskom izradom. Sve se zavuče u kuće i nekako stidljivo održa ono što je krasilo Visoko, činilo da ima svoje mjesto u višim sferama modne industrije.

Desi se ista stvar kao 1945.g. kad zanatlije donesoše svoje alatke i svoje znanje da naprave fabriku „7. April  Visoko“ sa imenom i novim vremenom.

Desi se ista stvar , ali drugim smjerom, odoše majstori kućama, a fabrika osta pusta u  ogradi  čudne samoće.Radnici pokušaše spasiti , prvo sebe pa onda fabriku, ali na žalost ne bi snage za fabriku,jer, prvo pomriješe oni koji su stvorili Kombinat , a zatim  umrije i želja za opstankom. 

Neko je nekad rekao da se Feniks javlja iz pepela pa tako bi i u Visokom. Najveći dio objekata i slobodnog prostora otkupi Prevent, napravi moderne fabrike, uvede nove proizvodne običaje, donese nove mirise na koje se teško navikavamo, zaposli sve što je imalo želje da zadovolji genetski sačuvan miris kože i boje i generacisku skladnost. Ostade jedno veliko pitanje, uze li Prevent kožarstvo u Visokom ili Visoko uđe u „žicu“ Preventa da sačeka svoje mjesto u novoj Evropi.

Neka, ostače koža u Visokom dok je Visokog. Opet će „NERC“, „ KUNA“ , Babići  i mnogi drugi biti iz Visokog, a Prevent nikada. Svejedno, Visočani će raditi u njemu  i ponekad šaptati, odoh u Prevent Visoko, a onda će opet doći novo vrijeme. 

Eto svi znamo kako je koža postala veća, a tradicija nastavila , ali se podsjetimo kako je tabak postao tabak , a zatim opet ostao tabak sve dok su trajala Visočka Tabhana, Čabaravdića kožara, a onda 7. April, pa KTK.

I onda, nema više kolone iz Topuzova polja, sa Sebilja  i preko kožarskog mosta. Sjećanje onih koji su živjeli s tabhanom, radili u njoj i starili sa njom, nije loše bez obzira na sjetu i emocije prenijeti drugima. 

Tabhana je tehnološki prostor  obrade kože uz Kraljevački potok, korito rijeke Fojnice , krečluke, bentove i obalu uz podzid na Jaliji, serđije duž Jalije i kuća u sokacima,  do drvenog kožarskog mosta. Eto nekako tako, do Rešine kuće i nešto kuća okolo.

E, to je bila industrijska četvrt kako bi danas rekli iz kog je izniklo ono što mi danas zovemo jedino po imenu tabhanske džamije. 

A, zna li ko danas šta je to tabhana? 

Hambašće, mjesto gdje se štavila koža, krečluci, prostor gdje su odležavale kože u kgašenom kreču, serdžije, spratni dijeliovi radionica gdje se koža i vuna sušila, često i ćebe, prirodnim putem na promaji i povjetarcu koji je uvjek strujao duž Kraljevačkog potoka, prostor duž rijeke Fojnice gdje se kvasila koža i onda po preradi ispirala zakačena za pobodeno kolje , obale duž koje su kloparale stupe mrveći ruj, šisku, hrastovu koru i žir i  sve ono što je u tom vremenu „industrijska revolucuja“ donijela , da vrti i samo udara, radeći umjesto čovjeka.

Šljunčani sprudovi su služili  za sušenje vune i sitnih koža.Ovčije kože koje su se prerađivale do krzna su ćesto sušene horizontalno, a onda pažljivo odnošene na kućne serđžije gdje su dodatno sušene , a onda polahko češljane ne bil ispalo šta vrijedno.Tajna koja je čuvana dugo od poreznika je bilo skupljanje iščešljane prašine u kojoj se često našlo zalutalo zrnce zlata iz rudnika Fojnice i Dusine.Isti postupak je korišten kao u Americi, stavljala se kap žive u skupljenu  prašinu i ona bi pokupila zlato koje se kasnije grijalo na vatri da živa ispari.Eto tako je, ko imade sreće čuvao u nekom budžaku kuće nešto malo rezerve za života. Zlato se nikad nije prodavalo u Visokom.Išlo se u Sarajevo i tajno prodavalo, jer otkud kožaru zlato pa bilo makar i mrve, kako su govorili oni koji su sumnjali u mogučnost ispiranja zlata iz rijeke Fojnice. Bez obzira što je prostor za rad bio kolektivni sa predznakom privatnog vlasništva, uzajamnost u problematici i riješavanju,  kolektivnost, morala je biti nužni pratilac, bez obzira na propisane regule odnosa u tabhani, u slučaju iznenadnih poplava, velikih voda i požara, ratnih zbivanja. 

Dugo vremena  u tabhani nije bilo radnika u klasičnom smislu jer su se zanatom bavile kompletne porodice. Pojam radnika proletera postajao je kasnije „privilegija“ onih koji nisu imali dosta zemlje, manje trgovine,  više muške snažne čeljadi. Počeo se skupljati i pokazivati porodični kapital koji je visinom prelazio osnovne potrebe života i koji je omogučio unajmljivanje radne snage za nadnice koje su omogučavale strašnu eksploataciju stvarajući tom prilikom zavisnog radnika proletera i nezavisnog bogatijeg kožara koji je već u Evropi nazvan kapitalistom.Pozne godine XVIII i XIX vijeka su konačno u tabhani označile kapital kao mjerilo vrijednosti zanatlija i njegov cehovski položaj u čaršiji.

Preostali dio tabaka bio je srednjeg imovnog stanja. Tabak je mogao ugodno živjeti od svog zanata ako je imao sredstva i udio tabhani. Mogučnost imanja  udjela u tabhani zavisila je od mogučnosti nabavke viška sirovine, kreditnim sredstvima,  dijelom uloženih sredstava u tabhanu, visine kamata i TEDARUÆA, odnosno organizovanim oblikom ulaganja viška sredstava, štednjom i racionalnim poslovanjem cijele porodice. 

Tabački zanat je bio veoma naporan.Zahtjevao je veliku pažnju i angažman pri radu u svim vremenskim uslovima bez ikakvih zaštitnih sredstava i novijih pomagala, što je tabački novac dovelo na visoki stepen poštivanja  kao „halal paru“, odnosno novac koji se zarađuje  krvlju, znojem i suzama, naročito kod ućenika tabačkog  zanata.

Tabaci su bili veoma dobri majstori svog zanata.Koža je tražila potpuno predavanje poslu,budnost i prisebnost u radu.Izraditi kožu bila je prava majstorija, naročito bojena, koja je mekočom morala zadiviti onoga ko je prvi puta osjeti pod rukom, a za to je trebao najviši kvalitet.Kožari su vrlo brzo prihvatili evropsku poslovnost, tako da se nije propuštao ni najmanji detalj.Njihov poslovni moto je bio “ zauhar“ i jazuk“.

Prvo je značilo uradi pa makar i malo. A drugo je značilo da je najveća šteta ostaviti nešto, a da se ne uradi.Bili su skromni, štedljivi, marljivi na poslu, nadasve pošteni i pošteni vjernici.Njihov ugled i uticaj u čaršiji sami su sebi stvorili i zadržali dugo vremena.

Vremenom je stvoren specifičan lik kožara – tabaka.Njega  krase brojne osobenosti i vrline, a jedna posebno. Ženio se je svojom komšinicom ili ženom koja je  pripadala tabačkoj porodici. Pojedine osobine postale su svojevrsno naslijeđe, običaji.Mnogi nazivi, stručni termini, specijalno tabački, zadržali su se sve dok je postojao esnaf u svom osebujnom značenju, interesantne po porjeklu kao kovanice turskih izraza prilagođenih našem jeziku, zadržavši se sve do tridesetih godina dvadesetog vijeka pa je pravo zadovoljstvo  bilo sačuvati posebno one koji su bili u upotrebi kod tabaka i opančara i sarača u Visokom. 

NOBET sitne ili krupne kože, nazivana je količina kože koja se mogla uraditi u jednom ciklusu u HAMBAŠÆI. Hambašća je bila niz kada urađenih dubljenjem debla hrasta zapremine približno 300 litara  HARČA.Ciklus je obuhvatao 10-16 goveđih, konjskih koža ili težinski približno 300 kg šarže.Harč je predstavljao otopinu u toploj vodi, u stupi istučene mješavine šiške,žira, hrastove kore u kom se gazila krupna koža i tako natapala i odstojavala.Mješavina u koju se dodavao tucani ruj, bila je štava za sitnu kožu pod nazivom SOMA. DIBEK je bio kada od izdubljenog hrastovog debla, manjih dimenzija, u kom se stupom tukla mješavina ruja i šiške pod maljem tabačkih stupa na rijeci Fojnici pokretanih mlinskim točkom i vretenom na kojem su bili batovi podizani snagom toka vode, a onda slobodnim padom mrvili ruj i šišku.

Kao i danas koža je imala nazive prema mjestu s kojeg je bila na životinji.Nažalost , dosta se izgubilo pravih imena pa su danas prisutni univerzalni nazivi kao što su: ÐON, goveđa koža, ÆUSELE koža od konja ili junadi, SAHTIJAN je kozja koža za specijalne namjene i na kraju MJEŠINA kao zajednički naziv ohčijjih koža bez obzira na način guljunja i obrade. SUGAČ je hrastova motka na kojoj se je prenosila koža, 10 komada gotove kože i mokre onoliko koliko su mogli ponijeti radnici. 

Za pojedine faze obrade, tehnološki procesi, postojali su i izrazi.ENISATI,  započeti prvu fazu štavljenja, koja se odvijala u DUČANU. Dučan je skupni naziv za sve prostorije spratne zgrade koje su predstavljale tehnološke cjeline, sa natkrivenim i otvorenim spratom, SERDŽIJOM, koja je služila za sve vrste prirodnog sušenja vune, ćebadi i kože.Zatvoreni dio dučana sastojao se od osam dijelova, HUDŽERA, koje su u stvari bile prostorije za pojedinačne faze obrade, grijanje topla voda, magacini sirove, fazne i gotove kože, smještaj alata. 

KREČLUCI biše duboke jame iskopane u zemlji i obložene hrastovim štaflama.U njima se nalazio gašeni kreč kao konzervans i sredstvo za skidanje dlake.Prpremajući izgradnju današnje pošte porušen je brijeg na kom je bilo dosta krečluka.U svakom je bilo po nekoliko koža, „kao juče stavljenih“, a kreč je bio bijel i zreo, da su žene iz komšiluka uzimale  za krečenje kuća. 

Saraći i opančari su bili produžena ruka tabačkog esnafa kao i čebađije  i predstavljali cehovsku finalizaciju gotovih proizvoda u većem obimu.

ENDEZE, model, uzorak po kome su  se pravili pojedini dijelovi za opanka.TESTE bijaše deset pari gotovih  opanaka jednog broja.OPETAK je bio zadnji ojačani dio opanka.Prednji gornji dio se često šarao raznim bojama, trakicama kože i zvao se PUŠTIJA (PUŠÆIJA). Dijelovi opanka su radjeni dvodijelno ili višedijelno.Trebalo ih je spojiti i za to je trebala bolja i jaća koža u obliku trake koja se zvala TASMA.Lice opanka je šarano raznobojnim kožnim trakama ,a ta operacija se zvala PRIPLITAJ.

Navedena operacija se radila u domaćoj radinosti i obično bi je radile domaćice u slobodnom vremenu i djevojke. Zelena boja je bila veoma bitna za lice opanka  morala se proizvesti specijalnim metodom i zvala se TIRŠE.Prije pojave drugih vrsta zelene boje,opančarska tirše koža se dobijala ulaganjum kože u EGENDIJU.TO je bila smjesa strugotine mesinga, bronze i nišadora.Nišador kao oksidans stvarao je veliku količinu zelenog oksida od bronze i mesinga koji je prodiralo duboko u kožu i davao joj postojanu zelenu boju. 

Kakva bi to proizvodnja bila ako se ne bi proizvodili opanci po nekim standardnim veličinama? Opančari usvojili stalne velićine prema kojim su bili napravljeni  šabloni dijelova opanka, EDENZE. 

BATALI su bili najveći brojevi koji su odgovarali današnjem broju obuče, 45, zatim ULOJCI,ŽENSKI, ISPODŽENSKI, MALO TESTE, VELIKO TESTE I MAČORI kao najmanji broj za opanke.Ostalo je sjećanje i na pojedine alatke.BIČKIJA je posebni polumjesečasti nož za rezanje ovlažene kože, DŽILDE  je drvena mengela za stiskanje kože koja se vezla, gravirala ili spajala ugaono sa jednom ili dvije igle. 

TERÐAH je radni priručni sto na kom su stajali pomočni alati i materijali, dok je majstor sjedio na tronošcu.HOVLA je uložak koji se ubacivao u kalup opanaka prilikom sušenja.Kablić ili Kabao je bio hrastova ručna posuda za doziranje i pretakanje vode ili štave. 

Istovremeno se  prerađivalo mnogo koža više vlasnika.Morala se stoga uvesti neka oznaka koja bi pokazivala vlasništvo. Oznaka NIŠAN je nekoliko ravnih linija od kojih se formirao znak koji se urezivao na kožu.Znak je imao všestruku namjenu.Označavao je kožu, vlasnika i majstora, a istovremeno predstavljao zaštitni znak kvalitete i čestitosti majstora.

Jedan veliki problem danas je kako i gdje ekološki zbrinuti mesinu.Nekad to nije bio problem, puštala se u maticu vode, puštana da truhne i pravi đubrivo, svakako uz vonj, a skidala se pomoču zakrivljenog oštrog i tupog noža koji se nazivao DEMIR. 

Unutarnji dio magazina u kom se intimno skrivao kapital u gotovoj koži, sirovinama, sredstvima.

SERMIJA se nazivao kapital izražen u koži i pomočnim sredstvima, dok se sirovina nazivala ÆERESTOM.

Kvalifikovani najamni radnik nazivao nazivao se IŠÆIJA. Arhaičan naziv koji su izmislili bogatiji. Radnik traži, išće. 

TESTIR je svečani trenutak proglašavanja završetka zanata, svojevrsna matura.Kalfa ili majstor su pred svjedocima očitavali imenom naučnika da je završio zanat. 

U jeziku toga vremena postojali su izrazi koji nisu bili vezani za vjeroispovjest.

Vremena nisu uvjek bila baš po volji ljudi, zime, poplave, ratovi, tržišna problematika, nedostatak sirovina, pomočnih sredstava, bolesti, koje su zajedno činile niz nepredviđenih okolnosti koje su ugrožavale standard i živote tabaka a i čitavih porodica. 

Jedna riječ je mnogo govorila. 

ČESTALUK  je bila vezana baš za nepredviđene događaje i nije bila rado izgovarana. (Često se u svemu oskudijevalo)