Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Nemamo mađarskih, ali imamo karakternih kurvi koje nas jeftino prodaše kolonizatorima!

Nakon teksta koji sam objavio pod naslovom “Visoko kao kolonija Sarajlija, Tuzlaka, Sandžaklija, Turaka i inih kolonizatora uz svesrdnu pomoć banaka”, dobio sam raznoraznih mailova i oprečnih mišljenja, međutim jedno zapažanje se izdvojilo od ostalih. Naime, moja najbolja drugarica iz osnovne škole, a kasnije i srednje od koje sam često prepisivao zadaće, uporedila je današnju situaciju u Visokom sa jednom sjajnom pripovjetkom Zije Dizdarevića pod naslovom “Čemernica” . Ta situacija iz vremena Austrougarske se može najbolje preslikati na današnju situaciju u Visokom i koloniziranje istog, te momenat u kojem su nas kupili za lizalo. Doktorica Mirsada Pašić jedne prilike mi je rekla…”nisi ni svjestan šta ovo povlači za sobom, tek za deset godina ćemo osjetiti na zdravlju koliko nas sve ovo košta”. Kasnije sam se i sam uvjerio gledajući nalaze nekih ljudi koliko je doktorica Pašić bila u pravu.

Da se vratimo na pripovjetku.

 Austrijanci su otvorili rudnik, zaposlili domaće stanovništvo, svi su bili sretni, iako su radili u rudniku na teškom poslu, iskopavali živu koja je strašno smrdila, ali su imali plate i nove kundure. Austrijanci su se pobrinuli i da pored rudnika otvore kafane i u njih dovedu mađarske kurve, pa su tako dobri Bosanci odmah nakon primanja plate istu imali i gdje potrošiti.

Za par godina svi muškarci su umrli, a ostale su samo žene s djecom da se bore na bosanskoj zemlji za goli život… tada o tome nije imao niko da govori, ljudi nisu ni znali. Danas imamo internet i nezavisne medije, pa možda bude drugačije.

Poenta je u slijedećem. Neupitno je da su ljudi došli u Visoko, zaposlili stanovništvo, dali kakvu-takvu platu, prijavili radnike na minimalac, sebe osigurali u raznoraznim “Grawe” osiguranjima, plate obračunavali u KM, a poslodavcu prijavljivali u Eurima. Niko ne kontroliše njihove M4 obrasce, niko i ne smije da pita zašto im se ne obraćunavaju “crveni” prekovremeni sati, gdje je regres, itd, itd…  Lijepo je kada se čuje da smo počeli nešto u Visokom proizvoditi i za jahte, brodove, čamce…, ali se pri tome ne pitamo zašto se to više ne proizvodi u Hrvatskoj!? Odnosno, zašto jednostavno ne Googleu ne pogledamo stav hrvatskog Ministarstva okoliša po tom pitanju, jer da to valja ne bi došlo iz okoline Splita u Visoko.

Kako sam nedavno bio na operaciji često sam posljednjih dana bio u Hitnoj pomoći išavši na previjanja, tamo sam vidio da dolazi puno visočkih radnika koji rade u tim “gigantima” koji nam daju plate. Ali ti radnici nemaju ovjerene knjižice!? Uz sve to Visoko i dalje smrdi isto kao u Zijinoj pripovjetci. Istina kod nas nema mađarskih kurvi, ali imamo puno više lihvarsko-poltronskih karakternih kurvi koje zbog boljeg položaja u firmi žrtvuju zdravlje svih nas. Možemo li izvući neku pouku? Dok nas predstvalja ova lažna ekonomska i politička “elita” ne možemo, oni su baš ova vrsta karakternih jeftinih kurvi koje spomenuh maloprije.

Pripovijetka „Čemernica“
Sabrana djela Zije Dizdarevića, Svjetlost, Sarajevo, 1968.

„Ramo Agan priča. Bili su zlatni dani kad je Austrija dovela ljude u pantolama ko dimijama, prosula pare po narodu, podigla kuće i fabrike i počela kopat. Svo se selo zaposli. Pa bolovanje. Rano starenje. Umiranja. Umrije i njegovih dvoje braće. On ogorčen. Nalazi žilu rude, gnjecavu, priko metar debelu. I u protestu i bunilu zatrpa je, sakrije da je dušman ne koristi i da ne ubije naš svijet. Ne damo se još… Prozvana Čemernica.“
( Planinu su zvali Zlatnica prije dolaska Austrijanaca, a nakon kopanja žive prozvana je Čemernica. I danas se tako zove)

„_ Nakon tri miseca iza te fertutme oko otvaranja rudnika počeše zla. Svi što su radili u rupama i oko rupa tužili su se na slabotinju, na umor i malaksalost, svakog je bolilo u očima
a izjutra bi nad cilim selom visila nekakva teška, gusta, ko od otrova satkana magla i ta nas je magla, brte, davila pa nisi mogo dahnut! A niko da se hafiza šta je i kako je. Samo su meni bile šuhbeli dvi stvari: najpriv kad god bismo iskopali po jedan vagunić te žive, kako li, ( a to ti je bila ko obična zemlja, samo gnjecava i mehka, čudo jedno) iz nje bi izbijao smrad i tušilo bi, valjalo ti je nos začepit, pa ni to nije pomagalo. A još mi je bilo šuhbeli što oni indžiliri kad uđu u rupu metnu nekakve šejtanluke sebi na obraze pa him se ni oči ne vide, baš ko ćorjaci, a kad izaju iz rupe, skinu ono i njima ništa.“

„ Poslije su i drugi počeli padati. Zanemogne čovjek usred posla, okrene mu se čitav svijet pred očima, iz ruku mu pijuk ispadne. I što se rudnik više proširivao, što su više nova postrojenja dolazila, to je sve otrovnije bilo svuda unaokolo, a daleko ispred Zlatnice putnik namjernik osjetio bi u vazduhu miris nepoznatog otrova i sa strahom obilazio Porojske uvale. U selu počeše se dešavati čudne stvari. Dječak od sedamnaest godina počinje da sijedi, kosa mu izopada, postane krezub a lice mu se smežura ko suha šljiva.“

„ …dođe dušman da na našim životima zaradi dukate, mi ćemo kopat i crkavat a oni će skidat kajmak…“

„ Nešto zbog teškog i robovskog života, nešto zbog ranjenih i ubijenih a najviše zbog onih otrovnih isparenja što ubiše i potrovaše tolike ljude, svijet poče, u vlastitoj nemoći a u znak prigušenog bunta, Zlatnicu da naziva Čemernicom.“

(Svijet je shvatio šta se dešava pa su zatrpavali rudarska okna.)

„ Indžiliri su zalud obilazili okolo, a mi smo mislili: ne valja ako rudnik ode, ostaćemo brez rada i brez para, ama gore je ako ostane, iskorijeniće nam selo, opustićemo ko Tješilo od kuge. Da hin samo hoće vrag što prije odniti, pa nikad ga mi ne nosili sjajne kundure.“