Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Husejn Smajloviæ: Je li 7. april doista Dan oslobođenja Visokog?

 

Historiju pišu pobjednici i to je do danas fakt. Međutim, mnoge
“istine” koje historija bilježi su, sa današnjeg aspekta, na prilično
klimavim nogama bez čvrstih argumenata koji tu “istinu” mogu
potkrijepiti relevantnim činjenicama i dokazima.

 U tom svjetlu, koristeæi pravo slobode govora i mišljenja, Bogu
hvala na tome, želim se osvrnuti konkretno na 7 april u kontekstu iz
naslova ovog članka.   

 Prije toga naglašavam da ovo pišem kao obični građanin i da svoja
mišljenja temeljim na osnovu ličnih istraživanja, pri čemu se, između
ostalog, koristim i saznanjima iz  razgovora sa starijim ljudima, među
kojima i živih aktera iz tog vremena. Na ovom mjestu moram istači da
sam kod tih ljudi sa kojima sam razgovarao primjeæivao strah (meni
nepojmljivo koliko taj strah od UDBE i danas živi), i ti su razgovori
tekli u četiri oka i polušapatom, sa molbom da ne spominjem njihova
imena.   

 Dakle, moj stav je, vjerovatno jedini do sada koji je javno i
naglas izrečen, da je stvarno oslobođenje Visokog bilo 6. aprila 1945.
godine. Toga dana je Česoviæa bojna iz Gračanice (njen komandant je
bio rahmetli Hilmija Česoviæ) “očistila” Visoko od ostataka neprijateljskih snaga i partizani su sutradan 7 aprila ušli u veæ oslobođeno Visoko. Partizanske jedinice su bile stacionirane u neposrednoj blizini Visokog, na Kahvama, i kada im je dojavljeno da doista u gradu nema neprijateljskih snaga ulaze u Visoko.   

Treba istaæi, kada je u pitanju ova bojna, i dva događaja koji su
se dogodili u ovom ratu. U mjesecu Ramazanu ( august 1943. godine ) na
kotama kod sela Prhinje, na granici sa Gračanicom, ova bojna je imala
žestoki okršaj sa četničkim snagama  koje su krenule iz pravca Vareša
i Breze prema Gračanici i Visokom (treba li isticati njihove namjere
?), kojom prilikom likvidiraju oko 200 četnika. U ovoj bitci je poginuo
Rasim Lemeš zvani Softa iz Uvoriæa, jedan od rukovodilaca i
organizatora ove bitke. Ne treba ni pomišljati što bi se dogodilo da
su četnici uspjeli u proboju i krajnjoj nakani.    

 Drugi događaj je vezan za Betonski most koji su Nijemci minirali
i pripremili njegovo rušenje sa ciljem sprječavanja ulaska
partizanskih snaga, ali je na malo prije toga došao komandant Česoviæ
sa svojom jedinicom, natjerao Nijemce da demontiraju eksploziv sa
mosta i time ga spašava od uništenja.  

  Obzirom da je Česoviæa bojna po formaciji djelovala kao
muslimanska milicija, radi pojašnjenja navodim dio iz jednog od mojih
ranije objavljenih članaka u jednom bosanskohercegovačkom časopisu
objavljenog 2004. godine pod naslovom: OD NAČERTANIJA DO POVLAŠ(t)ENIH BOŠNJAČKIH (k)UMOVA I (ANTIISLAMSKE) ALIJANSE ZA BORBU PROTIV MEÐUNARODNOG TERORIZMA U NOVE KRSTAŠKE POHODE ZA NOVI SVJETSKI POREDAK

Citat:  “I u tom ratu (Drugi svjetski rat op.a.) Bošnjaci procentualno
najviše stradaju, posebno od četnika a onda i od ustaša, a kasnije i od
komunista. Te okolnosti su ih najviše primorale da se vojno organiziraju (muslimanske milicije op.a.), samo sa ciljem sopstvene odbrane i zaštite svoga naroda. Polazeæi od lošeg iskustva sa Srbima kojih je bilo najviše u partizanima (kasnije æe im se priključiti značajan broj četnika), Bošnjaci se nisu u veæem broju opredjeljivali za partizanske jedinice. A oni koji su bili u partizanima doživljavali su razna poniženja, podozrivost i sumnjičavost, i tek odnedavno mi je jasno da su uzimanjem nemuslimanskih imena i nadimaka ustvari željeli prikriti svoj identitet i izbjeæi te neugodnosti”. Završen citat.     

 Uzgred, moram ovdje istači, mada nije u kontekstu ovoga članka,
da je Spomen kosturnica izgrađena na vakufskom zemljištu. A kada veæ
ovo spominjem, onda moram kazati da imam ponekad neugodnosti kada me ahbabi iz drugih mjesta i gradova pitaju za ona “tri prsta”, jer tu
zaista nemam adekvatnog odgovora.   

Bez namjere da umanjujem značaj NOB-a, moj cilj je potaknuti i
neka druga pitanja iz tog perioda, isključivo sa namjerom da se znaju
i druge istine koje se decenijama prešuæuju i zataškavaju.  

  Djeluje pomalo čudno ovolika intencija pridavanja pažnje Drugom
svjetskom ratu, a to je slučaj i u drugim mjestima BiH, (ne kažem da
ne treba) u odnosu na ovaj zadnji Odbrambeno-oslobodilački 1992.-1995.
godine, koji je za Bošnjake bio najpogubniji u odnosu na sva njihova
stradanja u predhodnim genocidima nad njima.    

 Na kraju, posebno naglašavam da je ovo moj lični stav, kako sam
naprijed rekao na osnovu mojih saznanja, i apsolutno nema veze sa
mojim političkim oprjedjeljenjem i prirode posla koji obavljam.


Datum: 04. 04. 2009. godine,  h. Husejn Smajloviæ