Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

To je nama naša borba dala, da budemo kmetovi i fukara!

Nikako da stignem, a bila bi šteta da ne ostane zapisano jedno vrlo interesantno razmišljanje, čovjeka čija ljubav prema Viskom ne može da se mjeri nekim poznatim pokazateljima ljubavi prema vlastitom gradu. Naime prošle subote sa kolegom Mirzom Memiševićem otišao sam do “Velikog Učetelja”, poznavaoca prilika, hroničara dnevnih dešavanja, historičara i pedagoga, čovjeka kojeg jednostavno cijenim i poštujem.

Iz dvosatnog razgovora o Visokom, tačnije o onom što je od njega ostalo, kao neupitna istina samo po sebi nametnulo se jedno mišljenje ili još bolje rečeno stav o tome kako je Visokom najlošije bilo u Turski vakat, odnosno sad u ovom i ovakvom Vašingtonskom političkom uređenju. Evo i zašto…

U Srednjovjekovnoj Bosanskoj državi Visoko je bilo administrativni centar, kraljevski grad u kojem je krunisan najveći Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić U to doba i Bosna je teritorijalno bila najveća. U takvoj Bosni i u tom Visokom stolovao je i Kulin Ban, Povelju Dubrovčanima pisao je, pretpostavlja se, iz Visokog, u okolini Visokog pronađena je i nadgrobna ploča Kulina Bana. Ostaci Tvrtkove crkve Bosanske i danas su vidljivi u Visokom, Karlo Pač je početom prošlog vijeka pronašao i grobno mjesto Tvrtka I Kotromanića, njegov plašt, kosti i krunu. Visoko je tada bilo centar Bosne.

Nakon toga su došli Turci, sve porušili i popalili, Ajas-beg razapeo šator, napravio jednu džamiju i otišao u daljne osvajačke pohode. Narednih 500 godina možemo posmatrati kao ekonomsku i političku stagnciju Visokog.

Dolaskom Austrougara Visoko dobija status “Kotara” ((lat. processus) naziv je za teritorijalnu upravnu jedinicu manju od županije, a veću od općine) i ponovno biva centar regije, otvaraju se prve značajnije škole, apoteke, sportska društva, a i danas su vidljivi tragovi arhitekture iz tog vremena. Na kraju krajeva i zgrada sadašnje Opštine je u jednoj takvoj zgradi.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Visoko također zadržava koliko – toliko svoj status, sam kralj je podržao izgradnju jedne kožarske škole. Nakon toga Visoko u Komunističkoj Jugoslaviji postaje “Srez” (Srez je upravna podjedinica koja se u socijalističoj Jugoslaviji sastojala od grupe opštna.)kojem su gravitirale sve okolne opštine Breza, Ilijaš, Vareš, Kreševo, Fojnica, Kiseljak….Nakon srezovskog statusa koji je u Jugoslaviji općenito ukinut šezdesetih godina prošlog stoljeća, Visoko je i dalje imalo veliki značaj u “vakumu” između Sarajeva i Zenice. Kao posebne reference stariji Visočani pamte da su imali poseban registarski znak vozila “VI”, a time se nisu mogli pohvaliti ni puno veći gradovi u Jugoslaviji, sve pomenute okolne opštine imale su Visočku registraciju. U to vrijeme uz Maribor, Visoko je bio proporcionalno na broj stanovnika grad koji je imao najviše automobila po glavi stanovnika. To dovoljno govori o ekonomskoj moći i statusu Visokog iz tog vremena.

A onda dolazi agresija i rat. Istureno komandno mjesto i logistika ARBiH, Reis Mustafa ef. Cerić, General Rasim Delić, Hasan Čengić, Safet Halilović i pregršt bitnih i manje bitnih kako političkih i vojnih imena bili su u Visokom gdje su se donosile važne odluke u odbrani BiH. Ne treba zaboraviti da je prvi puta zastava sa ljiljanima uz postrojavanje vojske podignuta baš u Visokom 1992 godine. I onda nekim čudom i nekom čudnom propagandom unutar bošnjačkog korpusa Visoko je dobilo status ratnoprofiterskog grada!? Pojedinci, nevisočkog porijekla, jesu iz Visokog preko “Brankovićevog tunela” radili nečasne stvari u odnosu sa opkoljenim Sarajevom, bilo je tu i ratnihprofitera Visočana kao što ih je svugdje bilo, ali je ponos Visokog ukaljan nepravedno zbog pojedinaca. Za one koji ne vjeruju neka pogledaju spomen obilježje ispred policije, broj šehida i poginulih boraca, podjele ga sa brojem stanovnika, uporede sa drugim gradovima i njihovim žrtvama, pa neka onda govore o ratnoprofiterskom Visokom.

Nakon toga dolazi Vašingtonski sporazum, koji je i definitivno uništio Visoko i dao mu pečat provincije i male siromašne varoši, koja u ovom momentu i nema status grada. Vašingtonski sporazum iz nepozntog razloga Visoko je pripojio Zenici nasuprot vjekovnog naslanjanja na Sarajevo. Telefonski predznak za Visoko uvijek je bio “033”, ali politika je odlučila da se i to promijeni. Niko nikad od bošnjačkih političara Visočanima nije objasnio zašto je Visoko kažnjeno na ovaj, prirodno, regionalno i ekonomski način. Nakon ovog sporazuma koji je utemeljio Kantone i Federaciju, a koji su potpisali Haris Silajdžić, Krešimir Zubak i Mate Granić, Visoko je vraćeno u status mjesne zajednice. Od sporazuma koji je potpisan 1994 godine u Washingtonu i Beču, Visoko strmoglavo pada u svakom smislu, a posljedice snose samo oni koji vole Visoko.

Kada se pogleda sa ove vremenske distance kome je to odgovaralo osim sitnim lihvarima vođenim devizom “bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu”? Sitni novonastali samoprozvani političarčići dokopali su se vlasti, za svakog ko voli Visoko ovo je bila izdaja, za pojedince koji “muslimanski” dio BiH doživljavaju kao Feudalni posjed, ovo je bila nagrada. Feudalna bošnjačka politika nagradila je poslušnike sličnih političkih razmišljanja sa tri premijerska mandata i nekoliko ministraskih funkcija, od kojih konkretno Visoko nije imalo značajnije koristi. Zbog sitnih minderaških interesa, Visoko je danas to što jeste, jedna mala mjesna zajednica bez ikakvog političkog, ekonomskog i regionalnog značaja. To je nama naša borba i država dala, da budemo kmetovi i fukara i na tome ti Harise hvala!