Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Danas se navršava 5 godina od smrti velikog čovjeka i glumca

 

Na današnji dan prije 5 godina preminuo je velikan bh. glumišta Zaim Muzaferija. Teško je u kraćim crtama objasniti šta je on značio za Visoko, BiH i bivšu državu, ali je žalosna činjenica da ni nakon pet godina od njegove smrti, Zaim Muzaferija, sem “Dana Zaima Muzaferije”, nije dobio neko obilježje na području opštine Visoko (npr. ulicu, školu, kino ili nešto slično). U nastavku donosimo tekst, koji će Vam na određeni način približiti život legendarnog glumca, našeg Zaima.

Rođen je u Visokom 1923. godine, gdje je završio osnovnu školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao njemački i francuski jezik i kao profesor u Srednjoškolskom centru Visoko zaradio penziju. Volio je umjetnost, pisao pjesme i drame, režirao, glumio, bio poljoprivrednik, izrađivao obuću, krojio odjeću, pravio stolove, klupe, kauče i sagradio porodičnu kuću. Bio je nježan i odgovoran suprug i otac. Sa suprugom Danom proživio 47 ljeta, rodili troje djece: Gordanu, Amiru i Jesenka.

Glumom se počeo baviti još kao gimnazijalac u diletantskim družinama a intenzivan scenski rad Zaim Muzaferija započinje od 1952. godine kao režiser u Amaterskom pozorištu Visoko. U svom dugogodišnjem režiserskom radu sa amaterima Visokog, Travnika i Vareša Zaim je napravio oko 80 predstava, a igrao je vrlo rijetko jer je svoja dva metra visine smatrao nezgodnim za pozornicu. Već na prvom Festivalu amaterskih pozorišta BiH dobija nagradu za najbolju režiju za predstavu Dnevnik Ane Frank, a slijedi još pet najboljih režija. Za režiju predstave Djevojka bez miraza kritičar Ivan Fogl je u Odjeku pisao: «Reditelj Zaim Muzaferija (…) umije da priđe scenskom djelu, da otkrije njegove suštine i da ih sa istinskim poznavanjem zahtjeva i zakona scene realizuje. I ova predstava pokazuje da prošlogodišnja nagrada za režiju nije slučajno dodijeljena ovom reditelju-amateru koji nosi niz osobina istinskog umjetnika…»

Sa amaterske scene na jednoj slučajnoj audiciji 1961. godine dobio je značajnu ulogu u filmu Uzavreli grad već tada čuvenog režisera Veljka Bulajića. Bila je to uloga Jefte Karanfila za koju je na Filmskom festivalu u Puli dobio specijalnu nagradu. Tada je D. Adamović za nepoznatog Zaima Muzaferiju napisao u Politici: «Ostaće u dugom sećanju tragični lik Jefte Karanfila i ljudi će teško shvatiti da pred njima nije bio profesionalac već običan čovek, radnik, … koji je možda i nehotice igrao samog sebe!»
     
Od tada do smrti (5. 11. 2003) Zaim Muzaferija je odigrao na filmu i televiziji preko 100 (stotinu) uloga, većinom epizoda, «malih» ljudi iz naroda. Enver Mehmedbašić je govorio: «Kad vidiš lice Zaima Muzaferije, kao da vidiš cijelu Bosnu.» Ali Zaim je na ekranu bio i Bosanac i Dalmatinac, Zagorac i Šumadinac, Slavonac i Crnogorac, Istranin i Makedonac, Turčin i Talijan, fratar, iguman i imam… a za naslovnu ulogu Kaje Dalmatinca u filmu Vatroslava Mimice Kaja ubit ću te (1967) M. Modrinić je u Večernjem listu napisao: «Zaim Muzaferija u ulozi Kaje predstavio se kao najhumanije lice u Areni.» Miloš Milošević, nabrojavši niz zamjerki Mimicinom filmu Kaja ubit ću te, svoj kritički osvrt u Filmskim novostima završava: «Ali zato kapu dolje pred Zaimom Muzaferijom. Ovaj festival je konačno prirodnost i istinitost.»

Pored Kaje ovaj «vječiti» epizodista imao je još nekoliko glavnih uloga, većinom u tv-dramama: Gosti i radnici (1976) Lordana Zafranovića, Ljudski faktor (1978) Duška Anđića, a najupečatljiviji je bio u naslovnoj ulozi drame Jagoš i Uglješa (1976) Bate Čengića. Povodom te kreacije Olga Božićković je u Politici napisala: «Zaim Muzaferija u liku Jagoša odigrao je još jedno od svojih čudesno istinitih ljudskih ostvarenja. On ne glumi, već naprosto pronosi sebe, svoju ličnost koja poseduje izuzetnu snagu prisutnosti…» Kritičar televizijskog dramskaog programa tada u zagrebačkom listu Studio bilježi: «Drama Jagoš i Uglješa bila je još jedno ugodno iznenađenje…Ona je istodobno omogućila Zaimu Muzaferiji da se izvanserijskom ležernom igrom potvrdi kao jedan od trenutno naših najboljih glumaca.» Bata Čengić je inače prvi na listi Zaimovih režisera: Mali vojnici (1967), Slike iz života udarnika (1972), Pismo-glava (1983) i Gluvi barut (1989).

Kreacije za pamćenje Zaim Muzaferija je ostavrio i u seriji Tale (1978) Sulejmana Kupusovića, te u filmovima Žena s krajolikom (1975) Ivice Matića, Ovo malo duše (1987) Ademira Kenovića, a za epizodnu ulogu u filmu Stanica običnih vozova (1990) Nenada Dizdarevića nagrađen je Zlatnom arenom na pulskom festivalu. Dobio je ukupno sedam nagrada za glumačka ostvarenja na festivalima u Puli, Nišu i Vrnjačkoj Banji, a sve je krunisano presedanom u filmskoj umjetnosti kada je na niškom festivalu 1990. godine za dvije epizodne uloge (u Gluvom barutu i Stanici običnih vozova ) bio kandidat za grand-prix. Tim povodom Bogdan Tirnanić u Nedeljnoj borbi je pisao: «…nije nam uopšte potreban niški festival da bismo znali kako je ovo sezona Zaima Muzaferije, koji se pojavio u tri filma iskazujući u svakom od njih majstorstvo pred kojim je svaka teorija nemoćna.» Završavajući članak, Tirnanić svoje divljenje prema Zaimu Muzaferiji sa umjetničkog prenosi na najširi plan: «Viđao sam ga letos (…) laskajući sebi kako bih voleo da budem takav kada jednom konačno ostarim.»

Pored navedenih treba spomenuti i filmove: Diverzanti (1966) H. Krvavca, Praznik (1966) Ð. Kadijevića, Gravitacija (1968) B. Ivande, Seljačka buna (1974) V. Mimice, Hajka (1977) Ž. Pavlovića, Pad Italije (1980) L. Zafranovića, Miris dunja (1981) M. Idrizovića, Smrt gospodina Goluže (1981) Ž.Nikolića, Otac na službenom putu (1984) E. Kusturice, Kuća pored pruge (1988) Ž. Dragojevića, Ðuka Begović (1990) B. Schmita, Savršeni krug (1996) A. Kenovića, Bajram (1996) J. Muzaferije, Kraj doba neprijatnosti (1998) P. Žalice, Wariors (1999) P. Kosminsky u produkciji BBC-Space F. Posljednji film, u kojem je igrao ulogu Dede, bio je film Pismo (2000) D. Hasanovića u produkciji Poljske TV. Umro je tužan što nije 60 godina scenskog rada proslavio ulogom Zaima u filmu Pjera Žalice Gori vatra (2003), kako se nadao.

O Zaimu Muzaferiji pisali su mnogi ali je najiscrpniji tekst, zapravo opsežnu studiju pod naslovom Ceo život kroz tri smrti, napravio Ranko Munitić, koji je Zaimove filmske smrti Bulajićevog Jefte, Mimicinog Kaje i Dragojevićevog Dede smatrao poemama yu-kinematografije. Svoj esej Munitić je zaokružio riječima: «Bez Zaima, sve to ne bi bilo kao što jeste (…) U pejzažu jugo-igrenjaka, Zaim Muzaferija igra ulogu koja pustinjskoj Sfingi pripada u egipatskom prostranstvu. Van dohvata prolaznosti i prostora i vremena, traje kao živi znamen».