Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Oni koji su tuđim sinovima Visoko branili danas pričaju o otporu agresiji!?

Lijepo je što je konačno pokrenuta inicijativa da se 3. maj u Visokom obilježava kao “Dan otpora agresiji”. O otporu agresiji ne bi smjeli pričati oni miševi koji su rat posmatrali iz kojekakvih štabova, Civilnih zaštita i radnih obaveza ili ne daj Bože iz neke od evropskih prijestolnica. O ratu u Visokom ne bi smjeli pričati oni koji su Visoko i Bosnu tuđim sinovima branili. Ideja je odlična, lijepo je što će buduće generacije znati da su prve granate ispaljene iz Visokog, a ne na Visoko, što će se znati da je prva zastava sa ljiljanima podignuta nigdje drugo nego u Visokom, ali nije lijepo da roditelji, majke i djeca onih koji su dali živote za Visoko na radiju slušaju, odnosno na televiziji i internetu gledaju face onih koji su se sakrivali dok su njihovi najmiliji ginuli.

O ratu u Visokom treba da pričaju kćerka i sin Tufe Buze, roditelji Peće Gazibare, porodice Bugara, Hazeta, Nizeta, Samirčeta….. Oni treba da objasne generacijama koje dolaze kako je živjeti bez onih koje su živote dali da bi “oni” poslije njih bili ratni profiteri, lopovi, kriminalci, lažni domoljubi, amnestirani građani BiH koji su postali uz malo brade veći muslimani od onih koji su ginuli za Visoko i BiH. O otporu agresiji treba da pričaju pravi heroji poput Edina Hakanovića, Ferida Provalića, Mugdima Karavdića…..

Odlična je stvar pojava Halima Avdagića koji otvoreno priča o stvarima iz 1992, o onim detaljima koji su godinama politički skrivani. Da li su tadašnje političke i vojne odluke bile ispravne i da li su vrijedile života visočke mladosti? Nisu naravno, pokazat će se godinama kasnije. Ali su te odluke izgleda jako značajne bile onima koji su ih donosili i poslije rata izašli puno bogatiji nego što su ikad bili.

Visoko mora biti veoma oprezno sa donošenjem određenih kvalifikacija po pitanju “Dana otopra agresiji” kako nam se djeca ne bi divila lažnim herojima i lažnim vođama otopra. Ove redove ne potpisuje neko ko je bio na radnoj obavezi, neko ko je ložio sandukliju u komandi i ko je bio zadužen da peće kahvu komandiru čete, neko ko je imao oca da ga sakrije i školuje dok drugi ratuju ili neko ko je bio u Armiji i ko je švercovao cigare sa četnicima po Čekrčićima…. Ovo vam piše neko ko je sa 18 godina otišao u rov na Vrljajicu, pucao za Visoko i tamo dočekao kraj agresije.